Konačno! To je to! To je ono o čemu sam prije četiri godine pisao… To je onaj tradicijski ”kič” koji sam tražio… To je ono što stvara toplinu oko srca, što dječja lica razvlači u osmijeh i što vraća božićno ozračje u javni prostor našega grada. Konačno, to su mostarske jaslice s Trga hrvatskih velikana koje su nježno lijepe i koje će postati dragim uspomenama u obiteljskim albumima s radosnim mališanima koji će pozirati ispred njih.
Kolumnu jednostavnoga imena ”Mostarske jaslice” objavio sam 23. prosinca 2016. godine, sada je dijelom moje knjige kolumni, a ovom ju prigodom, od srca čestitajući Udruzi za Down sindrom Mostar i Dali Nikoliću na ovogodišnjemu uprizorenju Spasiteljeva rođenja, ponovno objavljujem kao podsjećanje na rješenja onih prohujalih prosinaca koje sada (konačno) možemo zaboraviti.
Ne volim etikete… Čak i one s odjevnih predmeta otrgnem čim zakoračim s blagajne… No, na samomu vrhu meni najomraženijih one su koje lijepe ljudi bez argumenata, kada im ponestane svakoga drugog oružja, pa krenu pucati ”ćorke”, ne bi li vas nagnali na uzmak od čistoga straha.
Ljudi, naime, imaju pravo na slobodu izražavanja, ali imaju pravo i na slobodan estetski sud o svemu onomu što predstavlja tuđi izričaj. O mostarskim jaslicama izvještavao sam one nesretne godine kada su spaljene, a osim što sam, kao novinar, par puta obznanio u tiskovinama njihovo postavljanje, ne sjećam se da sam se ikada dosad upuštao u omiljenu prosinačku zabavu žitelja Grada na Neretvi – komentiranje novih božićni jaslica na Trgu hrvatskih velikana (premda se, ruku na srce, tijekom proteklih godina imalo što i komentirati)…
Ovo je vrijeme društvenih mreža koje su nadvladale ono prijašnje ”hrabro” iživljavanje u komentarima podno tekstova na mrežnim stranicama, uvijek i bez iznimke u udobnosti svoje anonimnosti. Javljam se jer me naljutilo lijepljenje etiketa svima koji su imali što za reći na ovu temu, u smjeru neke estetske kritike. Našao se tako netko prokomentirati kako se nije rodio onaj koji je Mostarcu ugodio, dok je netko drugi zaigrao na kartu izobrazbe protivne strane, ističući kako su jaslice i ove godine umjetničkom instalacijom o kojoj se, kao da je riječ o crkvenoj dogmi, ne raspravlja ako nemaš umjetnički pedigre, jer je tako sam Gospod odredio…
E, pa baš se u Mostaru, otkako je ovoga grada, a vjerujem i prije nego ga se pod tim imenom prepoznavalo, o svemu i to baš o svemu, uvijek raspravljalo. Sinoć je u mojoj emisiji ”Kulturno, s Darkom Jukom”, između ostaloga, naš slikar Marin Topić progovorio i o tomu koliko mu nedostaju upravo te zdrave intelektualne raspre mostarske boemštine. One su danas ugušene, pobijeđene od strane mrežnih anonimusa i neizgrađenih, nezrelih komentatora. Zato sam odlučio, ove godine, uskočiti u tu priču, među desetine novinarskih i komentatorskih, službenih, neslužbenih i FB opaski, i iznijeti svoje viđenje te umjetničke instalacije, a ono je nekako sažeto u FB komentaru jedne mudre dame, koja napisa: ”Jaslicama se najviše raduju dječica, a kada ovo vide bit će razočarana.’
>Evo, da etiketarima unaprijed odgovorim – nemam likovnu naobrazbu, nisam načitanim poznavateljem umjetničkih smjerova niti sam likovnim kritičarem ili povjesničarom umjetnosti, ne znam slikati, još manje modelirati drvo, kamen, željezo, glinu, čak niti jestivo tijesto… Ali sam pučaninom ovoga grada i tiču me se rješenja u njegovu prostoru koja imam pravo, iz svoje vizure, doživjeti i ocijeniti manje ili više lijepim ili ružnim, prihvatljivim, dobrim, prolaznim, sasma bespotrebnim, promašenim…
Ako bismo raščlanili ovu mostarsku instalaciju na pojedinačne cjeline (matematičari bi kazali na jednostavne činitelje), dobili bismo umjetnički genijalna rješenja, napose kada je riječ o Svetoj obitelji. Ušao sam pod drveni krov i zadržao se promatrajući Dalino (Dalibor Nikolić) kameno rješenje i ostao zadivljen ne samo izvedbom, osobno doživljenom visokom estetikom, uloženim trudom u pojedinosti (primjerice u nabore na odjeći odnosno plahtama u koje su likovi zagrnuti, a koje je neopisivo zahtjevno klesati iz kamene gromade), nego i postignutom toplinom. Tim nespojivim spojem – kamenom toplinom – mostarski kiparski genij me neupitno kupio. Zatvorio je sva ta pitanja i poruke (obitelj, zajedništvo, snaga, skrbništvo, zebnja, odlučnost, predanost, vjera…) u jedan čvrsti krug od neuništiva kamena, krug koji je tijelom koje nema početka niti kraja nego ostaje trajati u beskonačnosti, kao i poruka, znamen i svrha Isusova prvog dolaska među ljude.
Moja drugarica iz osnovnoškolskih dana Ivana Marijanović, danas Mićković, zaodjenula je pastira u jednostavnost siromašne jutene vreće, u jednostavnost i poniznost kakova je jedina mogla imati čast iz usta arkanđela Gabrijela prva među ljudima čuti navještenje o rođenju Spasiteljevu. Izradila ga je u položaju koji odaje i prvotnu nevjericu, gotovo nesiguran stav, i duboko poštovanje u njegovu miru, ali i konačnu sigurnost u prekriženim dlanovima. No, ostavila ga je pod kapuljačom, kako bismo se u njegovu nepostojećemu licu tražili svi mi koji Ga susretnemo, s pravom dovodeći u pitanje svoju dostojnost.
U službenomu priopćenju Gradskoga poglavarstva Mostara stoji kako su učenici Srednje likovne škole Gabrijela Jurkića iz Mostara, pod stručnim vodstvom prof. Ilije Kegelja, izradili preostale dijelove umjetničke instalacije smještene na Trgu hrvatskih velikana (Rondou). Pretpostavljam, iz pročitanoga, kako misle i na kipove Sveta tri mudraca (ili, uvrježenije, Tri kralja). Moram priznati da su me, promatrajući ih kao izolirane radove, te statue odnosno njihova krajnja stiliziranost u oštrim crtama koje su znamenom čistoće, uzvišenosti, gotovo onostrane neokaljanosti, oduševile! Neodoljivo me, čak, ta oštrina u rješenjima njihovih lica i glava podsjeća na čapljinskoga kralja Tomislava, fenomenalno djelo hrvatskoga kipara Petra Barišića.
U čemu je onda problem kada je sve to tako dobro i lijepo? U čemu?
U tomu što je netko sve ovo opisano spojio u nespojivo, stilski rečeno – načinio sasma neuspjelu antitezu, pokušavajući u opreci naglasiti razlike siromaštva i bogatstva, veličine u malenosti… Dobio je (ići ću do kraja) nakaradni sukob disproporcija, sukob nesrodne kiparske građe, sukob stilova, i minimalizam koji je ostao samo u pokušaju. Ukratko, dobio je neuspjelu instalaciju koja obiluje siromaštvom pojavnosti i pred kojom se djeca ne će htjeti zaustaviti, pred kojom ne će osjetiti dah božićne nježnosti koju, bez iznimke, budi tradicijski pristup izradbi prikaza rođenja Kristova, onaj s kojim smo vezani od djetinjstva, zbog čega se teško odvajamo od tih slika, jer nam sve druge narušavaju ono najintimnije u nama, ono što nas vraća umrlim bakama i djedovima, roditeljima i iščeznulim godinama.
Osupnut, samo ću u jednoj rečenici spomenuti užas štanda (čak me i ne zanima njegova svrha i namjena) koji je izrađen kao dio jasličke instalacije, užas zbog kojega mi, ama baš svakim pogledom na nj (točno kao i svakim pogledom na kioske i suvenirnice u crkvenim predvorjima), glavom odjekuje: ”Ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku!”
Anđela i betlehemsku zvijezdu ne ću raščlanjivati, u mojim su očima jednostavno – ružni!
Vraćam se na tradicijski prikaz jaslica.
Tamo nekada krajem 1980-ih, danas pokojni obiteljski kum i plemeniti čovjek Marijofil Džidić pozajmio mi je video kazetu s filmom ”Deset božjih zapovijedi”, a tih su godina jednom tjedno na TV-u išli oskarovci, među kojima je prikazan i ”Ben Hur”. U sjećanje mi se neizbrisivo urezalo ozračje obiteljske zadubljenosti u savršenost tih filmova (jedan iz 1956. drugi iz 1959. godine) i u vrhunsku glumačku snagu Charltona Hestona. U čemu je tajna tih holivudskih biblijskih spektakla? U čemu? Pa u tradicijskomu pristupu … U jasnoći, nedvojbenosti i snazi prenesene poruke… U vjernoj replici gradnje i nošnji Isusova vremena… Ako hoćete, u izvrsno razrađenoj psihologiji likova, uklopljenoj u biblijske tekstove i u znanstvene analize pa i (za one manje uvjerene) u uvriježene pretpostavke o načinu života toga razdoblja.
Da poentiram – bez ulaženja u raščlambu prikaza jaslica prethodnih godina (za to nema niti približno potrebnoga prostora) – ne trebaju nama niti plastika, niti papir, niti kamen, niti slama, niti drvo, niti metal, a treba nam sve od toga… Nije stvar u tomu da se nije rodio onaj koji je Mostarcu ugodio, nego je stvar u tomu da se nije rodio onaj koji je išao protiv općeprihvaćenih vrijednosti među pukom i u tomu uspio!
Ne zanima me od koje će građe umjetnici raditi jaslice za 2017. godinu (osobno bih volio dogodine vidjeti kamena rješenja, na tragu Dalinih, ali to su već moja zanovijetanja), ali bih htio osjetiti toplinu koju ove jaslice, kao instalacija, jednostavno nemaju… Želim slamu po podu i bale sijena u kutovima, želim tijela magareta i krave koja okružuju i griju bebu Isusa u studeni prosinačke noći, želim pastira i oko njega ovce… Želim tradicijski ”kič”… Osluškujući glasna razmišljanja po gradskim ulicama, zaključujem kako su građani jasno kazali svoje: ”Prestanite više eksperimentirati s nama!”
– Volim Mostar, makar ‘vaki! – poznatom je gradskom krilaticom koja se nije primila na mostarskim jaslicama, jer od ovakovih djeca bježe i ne doživljavaju ih, a čitavo su desetljeće, čini mi se, predmetom poruge, ismijavanja i sočnih liskaluka. Bit će toga, uvjeren sam, i ako ih gradske vlasti dogodine vrate u okvire tradicijskoga prikaza, ali će se barem oko njih okupljati obitelji i radovati mostarski mališani, a tate ne će, nakon razgledanja Josipa, Marije i Isusa, preći iz njihove primaće u radnu sobu pa, segnuti za novčarkom, i od ”Svete obitelji” kupiti sitnicu za uspomenu i dugo sjećanje (bez obzira na cilj i svrhu)!
Piše Darko Juka
