Pobjedom nad Al Salmiyom 2-1 Al Arabi se učvrstio na vrhu prvenstvene ljestvice kuvajtske Premier lige, a njihov trener Ante Miše (53) nakon dva naslova trenera kola proglašen je i trenerom mjeseca u Kuvajtu.
Lijep je to uspjeh za Mišu koji je prije tri mjeseca preuzeo Al Arabi i sa svojim pomoćnikom i dugogodišnjim prijateljem i suigračem Ardianom Koznikuom (53) ih prema toliko željenom naslovu prvaka, koji čekaju još od davne 2002. godine, pišu 24sata.hr.
– Al Arabi je najtrofejniji kuvajtski klub, od osnutka 1960. godine osvojili su 58 trofeja, ali zadnje prvenstvo davne 2002. godine i jako dugo čekaju na naslov. Prošle godine osvojili su Emir kup i zbog toga imaju jako velika očekivanja. Za sad smo dobro krenuli, u šest kola imamo četiri pobjede i dva remija, a igrali smo s četiri najbolje momčadi. Imamo dobru momčad i rezultate, ali na žalost igrači nisu profesionalci. Ponekad se ne pojave na treningu zbog posla ili moramo napraviti pauzu ako je vrijeme molitve… Ja to zovem “fleksibilna disciplina”, moram se kao trener prilagoditi lokalnim pravilima i navikama – kaže nam Miše.
Kako ocjenjujete kvalitetu lige i igrača?
– Kuvajtska liga je iznenađujuće dobra, u svakoj momčadi smije igrati po pet stranaca, i svi su redom reprezentativci svojih zemalja. Uglavnom su to igrači iz Tunisa, Maroka, Jordana, Egipta, Senegala… Kod mene igraju reprezentativci Libije, Palestine, Sirije i Gane. Sve su to igrači koji prave razliku, a među njima ima i onih koji bi bez problema mogli igrati za Dinamo ili Hajduk. U svakoj momčadi imate po dva-tri “gladijatora”, momčine od 190 cm i 100 kg mišića, nemoguće nešto – otkriva nam Miše.
Kakav je sustav natjecanja?
– Prije početka lige igrala se uvodna liga za plasman. Prvih deset klubova su se kroz nju plasirali u Premier ligu, a preostalih pet igraju drugu ligu. Drugoligaši igraju četverokružno, mi igramo dvokružno. Prvi dio devet kola bit će gotov do 19. ožujka, a nakon reprezentativne stanke igrat će se drugi dio i Emir kup, koji je ovdje jako važan.
Ima li poznatih lica?
– Ima dosta trenera s prostora bivše države, u svakom je klubu neki trener, kondicijski trener ili trener golmana iz naše regije. Marijan Živković je recimo trener u Al Shababu, Bruno Šiklić u Burganu…
Kakvi su uvjeti?
– Uvjeti su fenomenalni, tereni su kao tapeti. Kako i ne bi bili kad ih mijenjaju dva puta godišnje. Svaki stadion ima zimski i ljetni travnjak. Zbog specifične klime moraju ih mijenjati jer nema te trave koja bi izdržala veliku vrućinu i sušno vrijeme. Šalili smo se Ardi i ja da kod nas ljudi ljeti i zimi mijenjaju gume na automobilima, a ovdje mijenjaju travnjake u istom ritmu. Igramo na Sabah Al Salem stadionu koji prima 26.000 gledatelja, ali na žalost zbog korone još nisam doživio pravu atmosferu.
Tko je vlasnik kluba?
– Vlasnik kluba je Abdulaziz Ashour, on je bio bivši reprezentativac Kuvajta i prije dvije godine je preuzeo klub. Voli nogomet, razumije ga, i on je jedan od onih koji pokušavaju profesionalizirati ligu. Sada je poluprofesionalna jer neki igrači rade. Uglavnom su to službenici u bankama, učitelji, policajci, a ima ih koji rade i za naftne kompanije.
Kolike su im plaće?
– Iskreno, nisam se raspitivao, ali sam čuo podatak da učitelj ima oko 1500 kuvajtskih dinara, što je otprilike oko 5000 američkih dolara mjesečno. Što se tiče plaćanja nogometaša, i tu je situacija dosta specifična. Naime, igrače ne plaća klub, nego Ministarstvo sporta, i to prema kategorijama. U prvoj kategoriji su reprezentativci i najbolji igrači, u drugoj kategoriji su oni koji igraju redovno, a u trećoj mladi i oni koji povremenu ulaze u igru. Tko je u kojoj kategoriji određuju trener i menadžer kluba, a onda im ministarstvo isplaćuje plaće.
Vole li Kuvajćani nogomet?
– Kuvajćani jako vole nogomet i jako su talentirani. Po prirodi su brzi, motorični, agresivni, baš su nogometna nacija i pravo je zadovoljstvo raditi s takvim igračima. Vjerujem da će u budućnosti kao nacija jako napredovati, pogotovo ako im se liga profesionalizira a igrači posvete nogometu.
Što im nedostaje?
– Nedostaje im stručnog kadra, želio bih dovesti kondicijskog trenera i fizioterapeuta iz Hrvatske, ali teško je zbog korone, ne možeš ništa planirati. Evo, supruga Ivana je dobila vizu, ali ne može doputovati zbog toga što bi morala sedam dana provesti u hotelu u koji je smjesti policija odmah po dolasku, a nakon toga još sedam dana u mom hotelu. Zbog toga čekamo bolja vremena.
Čuli smo i da pokušavate ostvariti suradnju s Hajdukom?
– Istina je, moj predsjednik je ambiciozan i traži mogućnost suradnje i odigravanja prijateljskih utakmica, pa sam zvao predsjednika Hajduka Lukšu Jakobušića. Rekao mi je da planira obnoviti Trofej Marjan i da bi nas rado pozvali, ali zbog ove situacije s koronom ne možemo ništa planirati. I ovdje je situacija dosta komplicirana, iz kola u kolo se prave novi planovi. Kuvajćana je otprilike četiri milijuna, kao i nas u Hrvatskoj, jedno vrijeme se broj slučajeva stabilizirao na oko 200 dnevno, sad je opet buknulo na preko 1000 i svi jedva čekaju cjepivo. I mi ćemo se svi cijepiti, čekamo poziv…
Je li liga naporna?
– Ma kakvi, svi klubovi su u istom gradu, svaki u svom kvartu, i na utakmice se ide automobilima. Zbog korone svatko ide svojim. Sve je to blizu, najdalje gostovanje je pola sata automobilom.
Što Kuvajćani voze?
– A što ne voze? Od Maseratija, Porschea i Ferrarija, do ogromnih terenaca, Dodgeova… Ja vozim američki SUV, ali vožnja je baš izazovna. Svi voze jako brzo, nitko ne koristi žmigavce i na pazi na semafore, a prestrojavaju se iz trake u traku bez gledanja… Ono, baš trebaš paziti jer svi jure. A kako i ne bi kad im je litra goriva otprilike 2 kune.
Gdje ste smješteni?
– Ardi i ja smo u predsjednikovom hotelu, svaki ima svoj apartman s pogledom na Perzijski zaljev. Vrata smo do vrata jedan od drugoga, a druga dva pomoćnika su domaći, oni žive u gradu.
Kako kratite vrijeme?
– Jednu večer on mene zove na večeru, drugo večer ja njega, haha… Ma mi smo vam stari prijatelji, znamo se i družimo već 30 godina, znaju nam se i supruge, tako da nam je lijepo skupa. Čekamo da se ukinu zabrane zbog korone pa da nam supruge dođu u posjet. Inače vrijeme kratimo obilazeći prodajni centar Avenues Mall, najveći je na Bliskom istoku i možeš ga tri dana obilaziti i nećeš sve proći. Njima se ljeti život i onako odvija u prodajnim centrima. Kad je vani 55 stupnjeva, nemaju puno izbora, ili su kući ili u rashlađenim šoping centrima u kojima su do večeri. Bio sam u Dubaiju s Turkmenistanom u lipnju i bilo je pakleno, ali zbog velike vlage. Ovdje nije tolika vlaga, zrak je suh i vruć…
Gdje se hranite, što jedete?
– S hranom nema problema, ima svega u izobilju, jako je puno restorana, ali zbog korone se ne smije sjediti unutra, nego uzeti hrana i odnijeti u hotel. Cijena kompletnog obroka je oko 30 dolara. Kad nam se ne da izlaziti, kuhamo i sami, uglavnom ove jednostavnije stvari, poput tjestenine, rižota…
Kakav je život u Kuvajtu?
– Kuvajćani su bogati, a život je miran. Druželjubivi su i pristojni ljudi, imaju i neke svoje posebne običaje, recimo, petak i subota su im neradni dani, tada idu na izlete u pustinju. Zemlja je pod velikim utjecajem Amerike nakon što su ih prije 30 godina oslobodili od okupacije Iraka i Sadama Huseina. Kuvajt je u samom dnu Perzijskog zaljeva, okružen Saudijskom Arabijom i Irakom. I manje-više je sve smješteno u glavnom gradu Kuvajtu, koji je jako sličan Dubaiju.
Kakva je klima?
– Sad je sjajno, cijeli dan je između 20 i 26 stupnjeva, baš je ugodno. Tako će biti do kraja travnja, a onda počinje pakao, temperature se dižu i preko 55 stupnjeva i sve se seli u zatvorene, klimatizirane prostore, a treninzi i utakmice na večernje sate, kad zađe sunce i temperatura se spusti na 40-ak stupnjeva.
Vi kao da ste se specijalizirali za egzotične destinacije, najprije Turkmenistan, pa Kuvajt…?
– Najgore je sjediti kući, gledati televiziju i čekati da zazvoni telefon. Meni je svaki posao novi izazov, a ovdje sam na oku bogatijih i većih klubova iz Katara, Saudijske Arabije, Bahreina… Otvaraju mi se brojne mogućnosti.
Što vam najviše nedostaje?
– Obitelj, supruga Ivana, sin Luka, kćer Paola i njen suprug Mirko Žaja, a pogotovo njihova kćer, moja mala unučica Antea. Naravno, i prijatelji. Što bih dao da mogu odigrati pokoji basket s mojim prijateljima na POŠK-u. Koristim priliku da ih pozdravim, nadam se da ću ih što kasnije vidjeti, što znači da će ova moja kuvajtska avantura potrajati – nasmijao se za kraj.
