Koronavirus je paralizirao svijet. Protiv pošasti se svako borio na svoj način, i neke države su imale više, a neke druge puno manje uspjeha. Nije bilo jedinstvene strategije u borbi protiv virusa, i svaka je država donosila mjere za sebe.
Na koncu svega najveća žrtva pandemije i mjera koja je ona uzrokovala su mladi i to ponajprije oni koji se školuju. Mjere su im evo već uzele jednu godinu mladosti, a sudeći po najavama iz stožera to će se i nastaviti. Jedna generacija ostala je zakinuta za maturu i za ekskurziju i to im se nikada u životu neće vratiti.
Svjedoci smo i nerazumnih mjera u kojima se razredi odvajaju, a s druge strane u ugostiteljskim objektima je dozvoljen puno veći broj ljudi nego li u školskim odjeljenjima. Struka je jasno dala do znanja da škole nisu žarišta virusa, ali u ovim nerazumnim vremenima struka ne utiče mjere. Mjere donose oni koji ih krše, a da za to ne odgovaraju nikome. Mladi su tako najveće žrtve ove pandemije, a samim time i mjera koje su nametnute bez ikakvog rezona. Najlakše je mlade strpati u četiri zida i ostaviti ih da se snalaze kako znaju i umiju s nastavom na daljinu.
S druge strane oni koji ih trpaju u ta četiri zida rade što hoće. Za njih ne vrijede nikakva pravila, niti ih pogađalo što su sudionici mnogih afera. Jedni drugima čuvaju leđa istovremeno nas bombardirajući crnim vijestima i prognozama putem medija koje svi plaćamo, a koje su oni prisvojili i služe ima kao paravani za ono što (ne) rade.
