Bilo je to vrijeme kad su nogometni idoli hodali gradom, bili naši ljudi od krvi i mesa, radnička djeca, a ne nekakvi nedodirljivi vozači Bentleya u dalekim krajevima, u stranim klubovima, okruženi zaštitarima, milijunima i sponzorskim ugovorima.
Kao što ljudi stoje u Veroni pod onim balkonom Romea i Julije, mi smo hodočastili pod Tucin balkon. Zadnja generacija velikih nogometaša iz ovog grada, zadnja generacija djece koja je imala privilegiju idole imati ovdje, viđati ih po kafanama, prodavnicama, na semaforu, a ne samo na slikama.
Lijevo krilo naše mladosti. Top u nogama.
I dan danas se sjetim kako se orio Poljud kad je ušao u igru protiv Turske, skandirali mu ime, sutra bio praznik u gradu. Eh, pa kako mu je mesar Butcher slomio nogu nakon desetak sekundi na Wembleyu. Sutra bio dan žalosti gradu. Pa tolike utakmice u kojima je ubojita trojka Ju-Ka-Tu bušila protivnike.
Karijera mu možda i nije bila neka, mislili smo da mu je nebo granica, a on završio tek u Luzernu.
I nije baš da pamtimo ijednu njegovu izjavu za antologiju, iako ni Semir nije nikad bio oličenje sportskog života, nije on bio tip poput Bake, nekako tiho je prolazio kroz sve.
No, svaki grafit nacrtan sprejem u gradu na kojem je bilo njegovo ime govorio je drugačije. “Semir iz svemira” ili skromno, po mostarski, Guza, nema te statistike i tog imena velikog kluba u rubrici karijera koji može objasniti šta nam je Semir Tuce značio.
Zadnji idol, na kraju jednog vremena. Zadnji naš. Svih nas.
Izdržat će srce. Nije epitaf. Gluho bilo. Samo podsjetnik.
Piše: Boris Čerkuč/Priče kroz Mostar i Hercegovinu
