Čitam, slušam, gledam i ne vjerujem više ni sebi ni svojim očima, piše posjetitelj našega portala HERCEGOVINA.in i nastavlja:. Rođen sam na selu u Hercegovini. Puno djece u matere i ćaće, para i hrane nikada dovoljno. Kućica mala, ali nikada se nismo žalili da je tijesna. Završio sam osnovnu i srednju školu, i onda sam otišao trbuhom za kruhom, a gdje nego u Njemačku. Došao u Njemačku da zaradim, i da se vratim kući svojoj, ćaći, materi i braći i sestrama. Sve skupo u Njemačkoj i stanovao sam u raznim smještajima, često i sa potpunim strancima, u istim sobama.
Oni koji su bili u Njemačkoj znaju o čemu pišem. Danas možda nije tako, ali ne mislim ni da je puno bolje. Onaj tko nema svoga mora se snalaziti po tim smještajima. Ono što me smeta jeste da smo se doma pretvorili u neljude. Koliko ste puta čuli ili sami iskusili da Vam netko priča ne mogu ja sa svekrvom i svekrvom u istoj kući, Koliko ste puta čili ili vidjeli da se rođena braća dijele da ne bi bili jedan blizu drugome. Ne kažem da je to svuda tako, ali previše je toga danas.
Ne znam ko se promijenio ili mi ili vremena, ali prije se puno ljepše živjelo i poštivalo se starije. Ne kaže se džabe da kuća nije tijesna ako čeljad nije bijesna. U vrijeme moje mladosti nikome nije bilo tijesno, ali evo u starosti dočekah da je puno toga bijesno. Mladosti moja čuvajte roditelje dok su živi, poštujte braću i sestre. Život je kratak i živite ga u ljubavi kao što su ga živjeli Vaši stari. I ne zaboravite da ćete i vi jednoga dana biti stari.
