Kraj kolovoza je i računamo da nema toliko gužvi na plažama najljepšeg mora na svijetu, a naša destinacija je malo mjesto na Makarskoj rivijeri. Na plažu smo došli relativno brzo, te smo se prepustili morskim i ljetnim užitcima.
Negdje oko podne u oči mi upade skupina ljudi koja ide prema dijelu plaže gdje sm smo se stacionirali. Da nisam na moru pomislio bih da ljudi preseljavaju negdje s obzirom na količinu stvari u njihovim rukama. Sve skupa jedan sredovječan muškarac, dvije žene i dvoje djece stigli su na plažu i počeo je ritual koji me je natjerao da taj dan pratim što ta obitelj radi na moru.
Prvo što su uradili jeste zauzimanje pozicije na plaži. Jedna velika deka ( za koju sam poslije zaključio da je dnevni boravak) četiri ručnika i jedna rasklopiva stolica dobili su svoje mjesto na plaži. Čim se obitelj smjestila jedna od žena počela je kukati ostalima kako je baš daleko od magistrale, gdje su ostavili automobil do plaže sa tim silnim cekerima u rukama. Muškarac joj je odgovorio:
Hajde ne pametuj i budi sretna što smo našli besplatan parking. Daj da jedemo jer ću krepati od gladi. Nakon toga svi prelaze u dnevni boravak i iz jedne kese vade se pite, te počinje objed za vrijeme koga se junaci naše priče nisu čuli. Kada je objed gotov svi se prebacuju na svoje peškire, te se spremaju za kupanje, a žene čiste otpatke hrane. Glava obitelji muškarac je zauzeo mjesto u rasklopivoj stolici, te počeo sa čitanjem dnevnog tiska.
Povremeno bi upadao u razgovor koje su vodile dvoje žene, a iz razgovora bi se dalo zaključiti da su sestre. Uglavnom pričale su o nekim ženama iz susjedstva, a tu priču u nas popularno nazivaju trač. Muškarac koji se pravio da čita novine, pomno je slušao razgovor i uključivao bi se u njega, i naravno njegova bi bila zadnja riječ ili zaključak.
Za to vrijeme djeca su se kupala, i nisu puno brinula što rade njihovi roditelji. U jednom trenutku glava obitelji je ustala sa stolice i krenula na kupanje uz rečenicu: Neka vas ovdje čuvajte stvari.
Žene se nisu pomakle, a usput rečeno nisu ni skidale svoje identične ljetne haljine zelene boje prošarane sa desetak vrsta cvjetića. Prava je sreća što su na plaži, jer da su negdje na nekoj livadi napale bi ih krave misleći da su im haljine dobra ispaša.
Kada je došlo vrijeme ručku opet se svi preseliše u dnevni boravak. Žene su izvadile posude u kojima su se nalazili paradajz, paprike i krastavci, te su napravile salatu. Iz velikog cekera izvukle su dvije pečene koke i ručak je počeo.
Nakon ručka djeca su otišla opet u more, a glava obitelji je rekao ženama da budu tiho jer bi on malo odrijemao nakon objeda. Žene su konačno skinule svoje haljine i otišle svaka na svoj peškir. Ubrzo negdje u nekom od cekera počne zvoniti telefon, a zvuk tona je pjesma od Halida Bešlića: Ko bi reko čuda da se dese.
Muškarac je skočio sa stolice, tražio po cekerima i napokon utišao telefon. Kada ga je žena upitala tko ga zove ljutito je odgovorio: Onaj mali iz automehaničarske radnje.
Pa što hoće?
Otkud znam, pa neću se javljati u roamingu sam ženska glavo. Kakav je ovo svijet ni na moru mi ne daju odmarat. Odo ja opet malo do vode neka vas ovdje.
Nakon kupanja glava obitelji naredi da se pije kava. Jedna od žena spremno ode do svojih cekera i iz jednog izvuče termosicu sa kavom, šećer i fildžane i opet je obitelj u dnevnom boravku. Djeca su došla do oca da im da za sladoleda, a on ih je uputio na frižider gdje ima hladnog soka, i tu je završena rasprava o sladoledu.
Malo po malo počelo je i sunce zalaziti, došlo je vrijeme za odlazak sa plaže i naš povratak u Hercegovinu. Junaci naše priče ostali su još na plaži, krenut će kada to glavni odluči. Valja skupiti sve te stvari i put magistrale, pa onda natrag domu svom gdje će susjedima prepričati kako su se divno proveli na Jadranu…
