Ovo je priča o čovjeku koji je legenda i dobri duh grada Mostara. On je Vladimir Skočajić ili kako ga mi u Mostaru zovemo Taramba. Veliki igrač, jedan od najvećih koje je Mostar dao i jedan od rijetkih za koje je nogomet bio samo igra.
Ja sam ponosan što je moj prijatelj ili kako on kaže rođak pošto sam u rodbinskim vezama s njegovom boljom polovicom. Ujutro kada krenem na posao prvi je čovjek koga sretnem i taj susret mi uvelike popravi dan i ne samo meni. Dobri je duh Mostara i za svakoga ima pet minuta vremena za popričati i upitati za zdravlje i jedan je od rijetkih koji nije podlegao ovim novim tehnologijama koje udaljuju ljude od ljudi.
Najsretniji je ipak na stadionu gdje i radi kao koordinator u mlađim kategorijama HŠK Zrinjski. Njegovom oku ne može promaći niti jedan talent, a on sam je bio jedan od najvećih u svoje vrijeme. Nije u ta vremena žudio sa slavom i novcem i tek je nakon dugo godina nagovaranja pristao biti profesionalni nogometaš u Veležu. Ubrzo je pokazao je svu svoju raskoš i znanje, te to nije ostalo neprimijećeno i ubrzo su došle bogate ponude iz Europe i jednu je na koncu prihvatio. Ta epizoda kratko je trajala i vratio se u Mostar bez koga nije mogao. Nema tih para koje su mu mogle zamijeniti raju i grad na Neretvi.
Ni rat ga nije potjerao iz Mostara. Ostao je tu čekati bolje dane i dočekao ih kao trener u Zrinjskom. Skupa s Batom Puljićem odveo je Plemiće u Europu i ušao u povijest. Slično kao legendarni lik iz filma tiho i ušao u legendu.
Nakon svega posvetio se radu s djecom. Mladi Plemići ga obožavaju, a i stariji u njemu vide nogometni uzor. Ovih dana naš Taramba je u bolnici. Korona ga nije zaobišla i to je jedna od njegovih najtežih utakmica u životu. Moj prijatelj Tare ili rođak kako on kaže nikad se nije predao, pa neće ni sada. Ovim putem želim mu brzo ozdravljenje i čekamo ga brzo na pomoćnom. Utakmice bez njega i nisu utakmice…
HERCEGOVINA.in
