Razgovarali smo s književnikom i novinarom Darkom Jukom. Poznajemo ga kao pisca, kolumnistu, kritičara, kulturnog i društvenog djelatnika, sjećamo ga se s onih presica na početku pandemije kada je uveo red i dostojanstvo u komuniciranje s narodom… Oduševio je svojim novim troknjižjem, dobio zvučne nagrade i priznanja. Pozornost privlači objavama na Facebooku, reagira na društvena zbivanja ili nas upoznaje sa zanimljivostima iz našeg zavičaja.
Za početak nam recite što trenutačno radi Darko Juka?
“Intenzivno iznova otkrivam Hercegovinu. Planinarenje, rafting, kajakarenje, adrenalinska odredišta… Istina, u kondicijskomu sam manjku, ali se ne dam. Svugdje ponešto pribilježim, nešto novoga doznam, naučim, a sve to rađa nova nadahnuća za pisanje. Slobodno vrijeme nastojim iskoristiti za obilazak meni nepoznatih odredišta koje skriva ovaj prostor”.
Javna ste osoba još od vremena kada ste kao mlad novinar počeli raditi na Radiopostaji Mostar sve do današnjih dana, pa kada biste sebe morali opisati u par rečenica kako bi one glasile?
“Ponosan jer sam dijelio usud jednoga vremena i bio dijelom nekih od projekata koji su obilježili našu nedavnu povijest, a nezasluženo su i tužno nestali iz naše stvarnosti. Mislim, prije svega, na Hrvatsku radiopostaju Mostar, poslije nje i na Galeriju Aluminij. Godine su to krcate uspomenama, ali i tim bremenom što je puno toga u ovomu gradu prestalo postojati, a nije smjelo. Popis bi, nažalost, bio predugačak. Da smo barem izvukli pouke i stekli mudrost iz proživljenoga iskustva. Ali, nismo ni to”.
U ovoj pandemijskoj godini dogodilo se dosta toga. Možete li nam u kratkim crtama reći što je Vama osobno obilježilo ovo korona vrijeme?
“Strah od bespomoćnosti, zabrinutost za najbliže, neopisiv osjećaj nemoći dok se majka borila za život u COVID-bolnici, smrt dragih ljudi, obiteljskih prijatelja, psihološka borba s ograničenjima i zabranama koje su bile nužne, ali u srži protivne ljudskoj prirodi… Nitko nas nije mogao na sve ono pripremiti. Međutim, čovjek je biće kojemu je Bog usadio onaj iskonski atom, onaj pokretač negdje u dubini našega ”ja”, ono zbog čega ćemo uvijek naći način preživjeti i, osnaženi novim iskustvom, nastaviti ”putovanje”. S druge strane, kada smo već ponešto naučili i pomalo izgradili način za koegzistirati s onim što nas je pogodilo, trebalo je nahraniti i ljudsku potrebu za kretanjem, za doživljavanjem. Granice su (pre)dugo zatvorene, a to su naši ljudi znali donekle okrenuti u svoju korist i zaći u neke predjele našega podneblja koje inače ne bi posjetili. Tako smo supruga, sinovi i ja ”stavili na papir” sve što nas je kroz godine zaintrigiralo, od Konjica do Čapljine i Neuma, od Rame do Ravnoga, od Posušja i Gruda do Stoca i Trebinja. Zajedno s prijateljima, posvjedočili smo što je to ostavljalo bez daha stare putopisce koji su se zatekli pod ovim dijelom neba. E sad, koliko kao društvo i pojedinci čuvamo te naše ljepote, prirodne, povijesne, arheološke, graditeljske, to je već druga i poprilično neugodna priča”.
Iako ste naširoko poznati u svijetu kulture i pisanja, našli ste se u dosta nezahvalnoj ulozi moderatora presica Vlade HNŽ-a i Kriznog stožera na početku pandemije. Mnogi kažu da smo sretni jer smo imali Darku na tom mjestu. Kako ste to osobno doživjeli?
“Spletom okolnosti, dogodilo se da sam bio na tomu mjestu i dobio taj zadatak. Je li bilo lagano stati pred kamere u onim prvim danima kada se olovni strah spustio nad nas, kada smo zanijemili pred onim snimkama kolona kamiona s mrtvima iz Italije, kada smo bili izloženi onomu najgorem neprijatelju – potpunomu neznanju? Nije! Međutim, tko se, od svih kojima je radno mjesto nalagalo puni angažman u vremenu kada je većina pučanstva ”zaključana”, smije i može na bilo što žaliti uz one ljude u zdravstvenomu sustavu? Liječnici, sestre, medicinski tehničari, cjelokupno osoblje koje je mjesecima ostalo unutar zgrada koje je svatko drugi nastojao naširoko zaobići – oni su podnijeli istinski teret. Osobno, zbog obiteljskoga iskustva koje maloprije spomenuh, i ovom im prigodom izričem iskreno hvala. Mi ostali koji smo tada imali svoje uloge, uradili smo najbolje što smo mogli i znali. Istina, lijepo je bilo doživjeti sve one reakcije od nepoznatih ljudi na ulici, u trgovinama. Ako sam, načinom na koji sam izlazio pred javnost, nekomu olakšao one sulude dane, drago mi je što sam barem toliko mogao učiniti”.
Iza Vas je veliki broj tekstova, neke od njih sabrali ste u knjizi Jukine crtice pa možete li nam sada reći na koje ste izrazito ponosni?
“Teško je raditi odabir među svojim materijalima. Jukine crtice, knjiga koja objedinjuje stotinu mojih kolumni, na prvi je pogled spojila nespojivo, uvezavši moje kritičke osvrte na našu stvarnost, političko-društvena zbivanja, devijacije na koje nisam mogao ostati nijem, potom refleksije mojih iščitavanja stotina stranica koje je ispisala burna povijest našega kraja, tako i mojih ”skitnji” iz kojih su rađane reportaže. Međutim, u uredničkoj suradnji s pjesnikom Mirom Petrovićem, posložene su tako da pričaju jednu pitku priču koja se iščitava od korice do korice, kroz svih 400 stranica. Sve ih jednako volim i raduje me što me ljudi kontaktiraju, što imaju potrebu reagirati na pročitano”.
Pisali ste o nekim temama o kojima se drugi nisu usudili. Otkud ta snaga za, kako mi volimo reći, diranje u osinja gnijezda?
“Pretpostavljam kako ciljate na ratnu tematiku. Tu sam neumoran. Domovinski je rat obilježio moje djetinjstvo i što su, kroz sve ove godine, jača nastojanja za preinačavanjem naše suvremene povijesti, što su jači nasrtaji na našu i povijest i sutrašnjicu, to ću snažnije bjelinu svojih stranica ispunjavati rečenicama nesporne istine, pozivajući se na tisuće dokumenata, audio i video zapisa, zapisanih svjedočenja, obiteljskoga iskustva pa i osobno doživljenoga. Beskompromisno ”ustajem” na svako zatiranje hrvatskoga nacionalnog identiteta, na ugrozu našega imena, povijesti, kulture i jezika! Ovdje ne žive neka zaostala domorodačka plemena ni pokusni kunići za eksperimente stranih i/ili domaćih kuhinja. Ovdje žive narodi s tradicijom, bremenom duge i burne povijesti, oplemenjeni trajanjem i stvaranjem, kulturom i baštinom, ali i opterećeni utjecajima, mitovima i izdajama. Istodobno, ovdje žive narodi međusobno neprijeporno različnih identiteta, tradicije i jezika. Nitko nas nema pravo niti će nas promatrati kao nedostojne ili međusobno istovjetne! Nitko ne će uspjeti u kreiranju nadnacije, u pretvaranju novotvorenih bajki u stvarnost, u pokušaju uspostavljanja etničko-političke dominacije. To će nastaviti rađati otpor, a njegova će ozbiljnost i snaga ovisiti o ozbiljnosti i snazi same ugroze. Nitko ne će uspjeti u naumu krojenja neke budućnosti s kojom se ne bismo, kao narod, kao društvena i politička zajednica, svaka ponaosob, složili. Bilo bi dobro da odustanu od nauma svi koji bi brisali čvrste granice među identitetima ovoga podneblja. Te granice nisu razgraničenja, one su, ako ih se ne povrjeđuje, vezivno tkivo izgradnje suradnje i napretka, ali ponavljam – tek kada se identiteti unutar njih ničim ne osjećaju ugroženima. Izgrađivali smo ih stoljećima, a bila su i blaga i krvava. I ne pišem o nečemu što sam jučer čuo. Pišem o onomu što živim svojih 40 godina, što izučavam, što strastveno iščitavam više od pola svojega životnog vijeka, što upotpunjujem nebrojenim susretima s ljudima širokih pogleda”.
Autor ste šest knjiga. Prošle godine, objavili ste tri koje su nastajale tijekom Vašeg dugogodišnjeg rada u književnosti i novinarstvu. Impresivno je da je nakladnik Matica hrvatska, uz respektabilne recenzente poput Josipa Muselimovića, Mile Lasića, Antuna Lučića i Ivice Šarca. Što Vas je potaklo da izdate to troknjižje?
“Sudarile se nevolje iz kojih sam tražio izlaz, više onaj duhovni negoli fizički. Shvatio sam, dijelom samostalno, dijelom i kroz potporu prijatelja, kako je trenutak posvetiti se sebi, objediniti sve što sam kroz proteklo desetljeće i pol stvarao i to je, u konačnici, dovelo do tri sasma različne knjige, spojene u troknjižje na koje su ljudi iz Matice hrvatske Mostar sjajno reagirali. Jukine crtice već smo spomenuli, Krikovi sjećanja u Zagrebu su ovjenčani meni osobito dragom nagradom ”Dubravko Horvatić”, a stihovlje iz knjige Teštamentum otiskano je i u nekoliko časopisa, poput Vijenca, Motrišta, Osvita, Hrvatskoga slova…”.
Pisali ste puno i o HŠK Zrinjski, a kada pričamo o Zrinjskom ne možemo ne spomenuti i pokojnog Ivana Ćubelu. E sada, možete li malo o toj poveznici s pokojnim Ćubijem i s HŠK Zrinjski?
“Ako bismo na športski teren, uz pokojnoga oca koji je savršeno igrao mali nogomet, jednoga brata nadarenog nogometnog vratara i drugoga prodornog pivota u vremenu mladenačkih treninga, tako i dva sina do bola zagrižena u nogometnu loptu, ja sam obiteljska ”crna ovca” s dvije lijeve noge. Međutim, kao što ona krilatica kaže, Zrinjski nije i nikada ne će biti samo šport, on je ”život i više od toga”. Zrinjski poimam, i tako sam o njemu i pisao, kao ključnu okomicu oko koje je stasala i rasla suvremena europska gradska uljudba na osjetljivomu prijelazu s kraja 19. u 20. stoljeće te kroz prvu polovicu prošloga stoljeća. Oko Hrvatskoga sokola, Zrinjskoga, Hrvoja i Napretka okupljala se napredna hrvatska inteligencija i postavljala temelje očuvanju i opstanku i tada opasno ugroženog hrvatskog nacionalnog identiteta. Nije tek onako Zrinjski zabranjen. I drugi su ga poimali upravo ovakovim i zato im je bio prijetnjom. Tako je bilo i s njegovom obnovom 1992. kada je ponovno preuzeo ulogu okupljanja i ohrabrenja. Ne bi bilo dobro zaboraviti koliko nam je tada takov jedan osjećaj značio. Pokojni Ćubi bio je moj životni prijatelj, srcem i dušom potpuno srastao sa Zrinjskim. Uostalom, on je izravno zaslužan za ozbiljan postotak od zaborava otrgnutoga znanja o povijesti Kluba koje danas njegujemo. U Crticama sam, to ne treba čuditi, uvrstio moj oproštaj s Ćubijem, tekst koji je moj hommage velikomu čovjeku koji je iznio puno, trpio i previše, i otišao prerano”.
Darko Juka je odličan pjesnik koji je za svoja pisanja često nagrađivan. O čemu govore Vaše pjesme i kome se obraćate u njima?
“Teštamentum je moja treća knjiga poezije i kritika ju je ocijenila kao knjigu mojega pjesničkog zrenja. Možda je na upit o tomu o čemu pjesme govore i komu se obraćam najbolje odgovoriti činjenicom da je sama knjiga podijeljena na pet tematski ali i pjevanjem bitno drukčijih ciklusa. Stihovi su prožeti strašću, sjetom, gubitkom, prolaznošću, čežnjom, zanosom, pijetetom… U najkraćemu, postoje stanja i osjećaji koje se najpotpunije iskaže brzom i kratkom misli. To su, u pravilnu, najintenzivnije emocije. Imponira način na koji su prosudbe o mojim pjesmama napisali Antun Lučić i T.M. Bilosnić, ali i kako je neke od njih osjetio pokojni Sead Begović. Činjenica da su osvanule i u Vijencu, Motrištima i u nizu drugih književnih časopisa ponešto svjedoči i o njihovoj vrijednosti”.
Koja su Vam priznanja osobito draga?
“Bilo ih je kroz ovih nešto više od dva desetljeća, kako za novinarski i književni, tako i za kulturni i društveni angažman. Ne ću pribjeći lažnoj skromnosti pa pričati o tomu kako ne znače, jer meni imaju i težinu i značaj, a neka su mi ipak nešto bliže srcu. Osim nagrade za najbolje prozno djelo u 2020. godini, na posebnomu mjestu mi stoje Kristalna matica, Velika povelja zahvalnosti Matice hrvatske i, ona novijega nadnevka, Zahvalnica mostarske Hvidre zbog mojega pisanja o Domovinskomu ratu, HVO-u i Herceg-Bosni”.
Mnoge Mostarce hvata nostalgija za Galerijom Aluminij koja je ugostila bezbroj vrhunskih kulturnih događaja, izložbi svjetskog glasa. Iza svakoga tog događaja stojite osobno kao dugogodišnji ravnatelj Galerije Aluminij. Iako je teško i nezahvalno izdvajati, možete li se ipak prisjetiti nekih na koje ste posebno ponosni?
“Svaki posao koji sam radio zauzima neko posebno mjesto u mojemu srcu. Međutim, ona posebnija rezervirana su za Hrvatsku radiopostaju Mostar i za Galeriju Aluminij. Nažalost, ni jednoga ni drugoga više nema i sada su na njihovu mjestu tek bolni ožiljci. Ovdje, dakako, ne govorim samo o sebi, nego o našoj zajednici, našemu narodu, našemu identitetu i to ne samo na mostarskomu mikroprostoru. Galerija Aluminij nešto je što njegujem u sjećanju s iznimnim ponosom. Gotovo 20 godina to je bio mostarski prozor u svijet umjetnosti, nimalo pritom ne sporeći rad kolega u drugim kulturnim ustanovama. Ne ću izdvajati nijedan od projekata, nebitno je li riječ o djelima svjetskih majstora ili nekoga tko je u našim salonima doživio nezaboravnu čar prvoga samostalnog postava. Nastojali smo svakoga mjeseca, nekada i dvaput mjesečno imati izložbu, svako toliko upriličiti književnu ili glazbenu večer i sl. Galerija je disala s Gradom, a građani s Galerijom. A danas… Poslužit ću se riječima jednoga od majstora: ”Šta je tuga za D-moll”?
Vaše štivo mnogi su ponijeli sa sobom na odmor, pa koliko Vas to veseli?
“Nije to lagano štivo za ljetno opuštanje, hahaha. Ma naravno da je ugodno primiti poruku negdje s obale, planine, iz kafića, ispod suncobrana, s komentarom na neki moj tekst, neki stih koji se čitatelja dojmio, u kojemu se pronašao. Nedavno sam zbilja ostao zatečen kada je Ivan Karačić objavio status kako čita Crtice na letu za Moskvu. Lijepo je doživjeti. Što reći nego, čitajmo se”.
Osobni profil na Facebooku koristite za objavu nekih komentara, osvrta?
“Svima nam treba neki ispušni ventil, a FB je danas najbrži način komuniciranja i kada imam potrebu nešto kazati, objaviti neku fotografiju, zabilješku, dojam, postavim ih na profil. Od nečega se kasnije izrodi građa za veći tekst, nešto će sutra biti dio nekih novih crtica, nešto je moja potreba podijeliti dio stečenih saznanja, nešto tek ugodna zabava ili igra trenutka. Čitatelji sjajno reagiraju pa zašto ne?”.
Evo, za kraj, ima li nešto što Vas nismo pitali?
“Svašta ste pitali. Puno sam i pričao, vrijeme je da se opet malo čitamo. Pozdrav svim dragim ljudima”.
