Nemoj kćeri poći cestom tuge: Čuvaj ovo sveto tlo vrijednije od zlata

SLIKA MOJIH USPOMENA
Još i danas čuvam jednu sliku,
uramih je u ram, boje suvog zlata,
još i danas čujem bolni pozdrav,
kad krenuše iz kuće i mama i tata.
Otišli su sa suzom u oku,
čekala ih neka zemlja druga,
krenuli su vijugavom cestom,
cestom bola, što zove se tuga.
Nisam tada ništa shvatit mogla,
što odlaze, tada nisam znala,
pitala sam baku, pitala sam
dida,
rekli su mi, kad odrasteš znat ćeš,
da to shvatiš, sada si još mala.
Prosula se tuga na rastanku,
zagrljaj je njihov bio tako snažan,
onaj osmjeh što ga pokloniše,
pun je bio bola i bio je lažan.
Godine su tako prolazile,
odrasla sam sada, nisam više mala,
baka mi je sliku poklonila,
u trenutku zadnjem, dok je umirala.
Na slici je datum, još upisan bio,
šapnula mi tihim glasom,
to su tvoji roditelj i dan kad su pošli,
od tada se život moj lagano gasio.
Uramljena slika sad na zidu stoji,
kada dođu i vide je roditelji moji,
kažu nemoj kćeri poći cestom tuge,
ostani u domu da nam možeš,
na povratku našem otvoriti vrata,
čuvaj ovo sveto tlo, vrijednije od zlata.
KATARINA ZOVKO IŠTUK
Mostar 24. 01. 2018.