Rodila majka Mara zvana Perkuša šest sinova i dvije kćeri. Šest braće, šest sinova Čovinih i Perkušinih: Mile, Miše, Bože, Stojan, Ivan i Ante. I sestre Milka i Anđelka. Živjeli su u Galečiću do one godine kad je Čovo sa ženom i djecom preselio u zagrebačko Vrapče. On je bio među prvima koji su iz šuičkog kraja odselili u Zagrebu. Čovo je to učinio kako bi mogao školovati djecu. I svi su završili visoke škole. I sva su braća preminula osim Ante. S Mišom sam išao iz Galečića u Šujicu u školu. Zimi je bilo strašno hladno, pa nije bilo lako prevaliti onih pet kilometra od Galečića do Šuice. Kad bi jesenje kiše napadale i poplavilo ono poljce,obilazuili smo ga i onda je put do škole bio duplo duži. Bio je odličan učenik. Sve petice. Svi su bili odlikaši, ama baš svi. Od njih šest dvojica su svećenici, Miše petrovac i Stojan franjevac. Stojan je godinama bio misionar u Africi, pa kad je obolio, došao je u Zagreb, liječio se, a njegovoj boli nije bilo lijeka. I ode Stojan relativno mlad. Svi su relativno mladi umirali. Prvi je preminuo Mile. Za njim je otišao Bože, pa Ivan, pa Stojan, pa sada Miše.
Da su odredili da će ga ukopati u Galičiću ili Prosoju, ili pak, Zagrebu, što je bio i red, išao bi i bio među onima koji će ga ispratiti posljednji komadić puta do vječnog počivališta. Moram priznati da sam nemalo bio iznenađen kad sam čuo da će ga ukopati u neko mostarsko groblje. Po mom sudu, Miše je trebao zauvijek zanoćiti i Isusov dolazak čekati, u svom radnom Galečiću ili u Prisoju, pa da Galečani mogu reći da u njihovu groblju počiva njihov ponos i dika Miše Čovin, jedini svećenik među oračima, koscima, kopačima, drvosječama, zidarima, gastarbajterima, gipserima…
Bio sam kod tetke Ljubica u Galičiću u petom razredu. Moja tetka Ljubica bila je strina pokojnom Miši. Više sam boravio u njihovoj kući, nego u tetkovoj. Bila ih je puna kuća i uvijek je bilo veselo, jer je njihov otac Čovo bio silno duhovit čovjek. Zapravo ime mu je bilo Marko, a nadimak Čovo.
Gotovo čitavu svećeničku službu proveo je Miše u Prisoju kao župnik. Svaki put kad sam išao u moje rodno selo Borčane i prolazio pokraj njegova župnog dvora, svraćao sam na poduži razgovor uz kavu i šujički sir. Galečani su imali četiri vrste sira, sve bolji od boljega. Kad bi došao, Miše je odmah išao nakrižati onaj polumasni, kakav su znale praviti njegova majka Mara zvana Perkuša i moja tetka Ljubica zvana Matuša. Pustimo jelo postrani. Šuičani, pogotovo Galečani su se ponosili Mišom Čovinim, a Prisojani njegovi župljani silno su poštivali i voljeli svog dobrog župnika, pa kad ga je biskup htio premjestiti na drugu župu, njih nekoliko otišlo je od biskupa tražiti da ga ne premješta, da ostane s njima na župi. I tako 26 godina. To je, priznat ćete, rijetkost. Moj prijatelj Miše Čovin bio je dobar čovjek i uzoran svećenik.
Dragi Miše, neka ti ne bude teška zemlja humska, neka ti Svevišnji bude milostivi i neka te nagradi za predan rad na njivi Gospodnjoj. Amen!
Ante Matić
