Na posljednjem ispraćaju Jerka Kučića koji se održao na zagrebačkom Krematoriju u srijedu u 10.40, obratio se dekan Ivo Džinić vrlo dirljivim govorom koji prenosimo u cijelosti:
“Ožalošćena obitelji našega Jerka, majko Danijela i sestro Marija! Cijenjena rodbino, prijatelji i kolege!
U ime ovdje prisutnih i svih drugih studenata, profesora i djelatnika Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu na kojemu je Jerko studirao izražavam iskreno suosjećanje. Njegova iznenadna smrt sve nas je skupa duboko pogodila.
U ovakvim trenutcima riječ utjehe, kolikogod dobronamjerna i iskrena, teško može ispuniti golemu prazninu koja nastaje gubitkom voljene osobe: sina, brata, prijatelja. Stoga vam ponajviše svojom nazočnošću i osobnom bliskošću želimo pokazati koliko nam je žao i teško što nas je Jerko jednostavno prerano napustio.
No, u tuzi nismo bez nade!
U dvije i pol godine boravka u našoj fakultetskoj zajednici Jerko se pokazao osobom suosjećajnom s drugima i spremnom pripomoći kad god i gdje god je to bilo moguće. Naši studenti i osoblje sa zahvalnošću se prisjećaju upravo te njegove karakterne osobine uz mnoge druge.
Poniknuo s najjužnijega, toploga, ribarskoga gradića među prvima se na našem Fakultetu prihvaćao lopate da očisti snijeg ispred ulaza kako se tko od kolega ne bi pokliznuo i pao. A njegova smrt posljedica je altruizma, traženja nestaloga mlađega prijatelja.
Možemo reći da je, iako ne s namjerom, ipak položio život zalažući se za drugoga, u želji da nas obraduje pronalaskom kolege i sretnim ishodom njegova nestanka.
To je nešto što svi skupa možemo i trebamo naučiti od pokojnoga Jerka. To je dodatni razlog zašto ćemo ga, zajedno s njegovim i našim prijateljem Nikolom Michaelom Sušcem, trajno nositi u svojim srcima, molitvama i u kolektivnom sjećanju akademske zajednice Fakulteta hrvatskih studija.
Njihovi životi, iako kratki, i posebno primjer prijateljstva i zauzete spremnosti na pomoć u nevolji ostavljaju trajan i neizbrisiv spomen, ali i izazov – izazov brojnih životnih mogućnosti, koje nejasno i mutno negdje u dubini osjećamo i koje tiho čekaju trenutak kad će iz drijemeža biti izvučene na jasno i intenzivno svijetlo svijesti. Ovakvi ispraćaji nesumnjivo su neki od takvih trenutaka.
Dragi Jerko, neka ti je laka hrvatska gruda! Učinit ćemo sve da Tvoja žrtva ne bude uzaludna. Počivaj u miru Božjem!”
Polaganje urne održat će se naknadno u Komiži.
