Kada netko ode iz ove doline suza vani trbuhom za kruhom to je za sve nas samo jedan odlazak u nizu. Odlaske više nitko i ne broji, ali kada nam ode bliska osoba tada sve gledamo drugačijim očima. Nagledali smo se i naslušali o odlascima pojedinaca, pa i cijelih obitelji tamo negdje u bolje sutra. Nažalost ova država ne nudi nekakvu perspektivu nekome tko je hajmo reći običan i pošten čovjek. Teško je sada reći koliko je takvih otišlo, ali sigurno ih je veliki broj.
Kada bi u sebi mislio tko je slijedeći na redu nikada ne bih pomislio da je moj rođak jedan od njih. Prelomilo se u njemu i čvrsto je odlučio otići u nepoznato. Statistički on je samo jedan broj u moru onih koji su otišli ili koji namjeravaju otići, ali za mene nije broj i nedostajat će mi njegove šale i vedrina koju je unosio bez obzira gdje se i s kim nalazio. Nedostajat će i raji u Zele u dvorani na Brijegu gdje je provodio slobodno vrijeme. Nedostajat će i rukometašicama Zrinjskog čiji je veliki navijač, a na stadionu pod Bijelim brijegom još jedno mjesto ostat će prazno. Nedostajat će sigurno i raji u Vatikanu, kao i svojim radnim kolegama.
Mogao bih sada nabrajati još puno toga, ali jednostavno i meni je nestalo riječi. Mogu samo rođi poželjeti sretan put i puno sreće u novom okruženju. Nadam se da će uspjeti ostvariti svoje snove, ali se još više nadam da če nam se brzo vratiti. I ne samo ja…
