Šuti dobro je samo neka se ne puca, uzrečica je koju govore mnogi Mostarci koji su upamtili prošli krvavi i nesretni rat u svom gradu.
I dok nam je tako dobro, i dok oni koji neće da pristanu na to dobro bježe odavde glavom bez obzira većina onih koji su ostali ovdje iz dana u dan sve teže preživljavaju.
Cijene goriva rastu i po nekoliko puta u jednom danu. Kako poskupljuje gorivo tako rastu i cijene osnovnih životnih namirnica. Mostarci su moru računa koje moraju plaćati od ponedjeljka dodali i onaj za plaćanje parkimga. Kada prosječni građani sve to poplaćaju ostaje im malo ili nimalo za život. Što su prodavnice manje posjećene, tako su kontejneri za smeće sve više meta gladnih koji više i nemaju stida potražiti spas u nečijem smeću.
Poskupilo je sve, bukvalno sve, i to se teško više može pratiti. Nekada su cigarerte i piće bili luksuz, danas luksuz postaju kruh i mlijeko. Rijetki danas pišu da je Mostar jedan od naskupljih gradova za preživjeti, ali se diče da smo prvi grad s neradnom nedjeljom. I kada pomislimo da je dobri jer ne puca nam oko glava dogodi se slučaj kao ovaj zadnji s Partizanskim grobljem. Lakše je narode držati u nizvjesnosti i strahu nego mu poboljšati život. Ne tako davno u onoj bivšoj državi bi pred poskupljenja na ona dva kanala što su postojala puštali partizanske filmove. Ako su Mirko i Slavko mogli goloruki na tenkove, možemo i mi malo skuplje plaćati brašno i ulje. Danas bi kanali trebali po cijeli dan emitirati ratne filmove da bar pokušaju sustići rast cijena.
Ono što jedino ne skače to su plate radnicima, i teško da jedna obitelj može izgurati mjesec s dvije prosječne plaće. I opet nas pojedinci uvjeravaju da je dobro, i da je rješenje trošiti manje. Kada vide da to izmiče kontroli onda ubace kost među narode. U ovoj državi svi bolje prolaze osim onih koji su pošteni i koji žele samo normalno živjeti od svoga rada.
Šuti dobro je samo neka se ne puca…
