U mom rodnom kraju: Nisam imala mobitel nit kola, tad je bilo samo vinograd, kuća i škola

U MOM RODNOM KRAJU
Probudiše se u meni jutra i svitanja rana,
pred očima vidim slike vinograda
i grožđa neobrana,
prisjetih se oca, u kući dok nas budi:
Dižite se moja djeco, zora već nam rudi.
Žuljevite ruke, ćaćine su bile,
al nas nikad nisu, gladne ostavile,
a mati je oslonac, veliki mu bila
i ona je sve težačke poslove radila.
Radili su mnogo i mati i ćaća,
radili smo i mi s njima i sestre i braća,
škrta naša zemlja, ne bi mnogo dala,
al smo uvijek govorili, nama dosta,
dragom Bogu hvala.
Skromnost i poštenje, na prvom su
mjestu bili,
tako nas naučiše, roditelji mili,
želili su od nas, da izgrade prave ljude,
da nas nikad našeg sela, sramota ne bude.
Pričala sam svojoj djeci, da i oni znaju,
da se teško živjelo, u mom rodnom kraju,
da ja nisam imala mobitel nit kola,
tad je bilo samo vinograd, kuća, škola.
Od vina se školovasmo i sestre i braća,
ponosni su sada na nas i mati i ćaća,
izrasli smo svi, u poštene ljude,
sad mi sva ta sjećanja, uspomene bude.
Katarina Zovko Ištuk
15. 11. 20117.