Stjepan Štef Lamza umro je u bolnici. Imao je 81 godinu.
Bio je jedan od najvećih, a možda i najveći idol Dinamovih navijača . Lamza je bio fenomenalan nogometaš. On je bio talent brazilskoga formata. Lamza je bio ljevak koji je mogao s loptom sve, pa i više. Lamzin je dribling bio čudesan. Nikad se nije znalo kamo će. Nogom je dijelio lopte kao rukom. Lamza je bio i fizički fenomen. On je imao čelična pluća, pa je i nakon neprospavane burne noći mogao istrčati ne jednu, već dvije utakmice. Lamza je bio lijeva spojka, dakle ofenzivac, ali kad se zainatio, on je mogao držati i cijelu suparničku navalu.
Lamza je, što je odlika isključivo najvećih, bio strahovito samouvjeren. Kad su na igralištu znali nastati problemi, on bi povikao: “Samo meni dajte loptu i sve je riješeno.” Lamzu nije zanimalo tko je nasuprot. Legendarno je postalo Lamzino pitanje Belinu: “A s kim danas igramo?”, a Dinamo se u tome času iz hodnika spremao istrčati na beogradsku Marakanu, koju je okupiralo 80.000 navijača Crvene zvezde.
Narodski čovjek
Takav je bio Lamza. Jedan jedini.
Stjepan Lamza rođen je 23. siječnja 1940. u Sisku i najveći je nogometni genij kojega je Sisak ikad dao. Igrao je za sisačku Segestu, a s 18 pošao je u dobrostojeći mariborski Branik. Mariborčani su igrali u drugoj ligi. No Lamza je, što se odmah vidjelo, bio visoka prva liga. Stoga nije bilo nimalo neobično što je u ljeto 1959. nastala pomama za njim. Htjeli su ga mnogi, a uspio ga je ukrasti Dinamo.
Dinamovi ljudi pošli su u Maribor, ukrcali ga u automobil, doveli u Zagreb i sakrili u stan iz kojega se Lamza nije micao tjedan dana. U to je doba bilo tako, svi su se plašili da u igru ne uskoči netko drugi i da ne ponudi više. Stoga su transferi nalikovali na prave krimiće. Dinamo je pomno čuvao Lamzu do prvoga dana prijelaznog roka. Tada su ga odveli u Zagrebački nogometni savez i tek kad je potpisao mogao je u grad. Lamza je u Dinamu igrao sjajno. Kad je imao svoj dan, utakmice su se pretvarale u komediju. Lamza je driblinzima dovodio suparnike do ludila, a gledatelje je vodio ravno do ekstaze. Lamzina igra bila je razlog zbog kojega se dolazilo u Maksimir.
Ludilo u Barceloni
No Lamza je imao još nešto što su ljudi obožavali. On je bio draga, poštena duša, on je bio narodski čovjek, kojemu je svatko mogao prići (u Gradskoj kavani, u Splendidu, nakon treninga) i s njime porazgovarati o nogometu. Lamzine igre bile su poezija. Koja je bila najbolja? Je li najbolje igrao s Eintrachtom, koji je Dinamo u uzvratnoj utakmici polufinala Kupa velesajamskih gradova, nakon 0:3 u Frankfurtu, nadvisio s 4:0 u Maksimiru? Lamza je s Eintrachtom igrao sjajno. Nijemce je uništavao u kasnoj fazi igre, kad su oni, odlično pripremljeni, neumorni i karakterno jaki, poslovično najjači.
– Lamza se u produžetku poigravao s igračima Eintrachta. Tri je puta oko stote minute bacao Jusufija na travu, napokon su ga Nijemci otkosili i sudac je dosudio kazneni udarac. Lamza je mirno ustao, prišao mi i kazao: “Ja sam učinio svoje, a sad ti učini svoje. Štef je učinio sve, na meni je samo ostalo da zabijem za 4:0” – priča Rudi Belin.
Lamza je o toj glasovitoj utakmici u jednome intervujuu kazao: – Nije to bila moja najbolja utakmica. Bilo je i boljih, no ovu su ljudi upamtili jer je bila najvažnija.
Lamza je nudio drugu utakmicu. Dinamo je pod imenom grada Zagreba 1960. igrao s Barcelonom u Kupu velesajamskih gradova. Modri su na Nou Campu vodili 2:0, a Lamza je igrao ludo.
– Barcelonu, za koju su igrali Czibor, Suarez, Everisto, Kubala, Kocsis, sve klasa do klase, imali smo na pladnju, no izgubili smo 3:4. Nakon te utakmice tražila me Barcelona. Španjolci su nudili velik novac, no ja tada nisam mogao nikamo, bilo mi je 20, a nisam ni znao što se događa. Tek sam mnogo godina nakon te utakmice saznao što je nudila Barcelona – pričao je Lamza.
Lamza je u večeri u kojoj je Dinamo nadvisio Eintracht potpisao za belgijski Liege. Ugovor je bio težak 280.000 dolara. Bila je to astronomska brojka. No tada se dogodila tragedija. Dinamo je veliku pobjedu slavio u vili Rebar. Lamza je vrlo brzo bio u blaženome stanju i netko ga je odveo u sobu i – zaključao. A Lamza je htio van. Izašao je na balkon i – pao. Kako se to dogodilo?
Predsjednica Dinama, Kopić i Ademi na posljednjem ispraćaju navijača koji je preminuo tijekom utakmice
– Pijan sam opal s balkona i niš se više ne sjećam – bilo je sve što je mogao kazati Lamza. Pad je bio strašan. Lamzu su našli kako nepomično leži na tlu. Odmah je stigla Hitna pomoć i odvezla ga u Traumatološku bolnicu. Ležao je u bolnici 40 dana, nakon godinu dana uspio se vratiti na igralište, ali pravu priliku za igru u Dinamu više nije dobio.
Lamza se s Dinamom oprostio 1970. u prijateljskoj utakmici s Benficom. Trebao je igrati desetak minuta, ali gledatelji ga nisu puštali iz igre. Lamza je odigrao cijelo poluvrijeme i bio odličan. Dinamo je pobijedio 2:0, a Lamza je postigao famozan pogodak – u rašlje.
Lamzi kod Zebeca nisu tekli samo med i mlijeko. On je znao biti i na crnome kruhu. Kad je Zebec odlučio Lamzu dovesti u red, on je pred svim igračima kazao: “Lamza, vi više niste u momčadi. No nije da ne igrate zato što pijete. Vi ne igrate zato što igrate loše. Vratit ću vas tek kad budete igrali dobro.”
Lamza se vratio i u povratničkom je nastupu zabio dva gola. Kad je zabio prvi, visoko je podignuo ruku prema Dinamovoj klupi. Zebec je ustao, došao do aut-linije, zapljeskao i kazao: “Lamza, za gol pljesak, a za ruku kazna.”
Lamza je bio priča u kojoj je Zagreb beskrajno uživao. Njegove ideje bile su nevjerojatne. On je volio sjediti u Splendidu (današnji Lenuci), pa otići do Esplanade u negda iznimno popularni noćni bar Zlatni lavovi. Jednom je zgodom ovu kratku distancu prešao na nesvakidašnji način. Pozvao je taksista i kazao: “Molim vas, od Splendida do Esplanade, ali u rikverc.” Svaki ovaj događaj, koji se u Zagrebu strasno prepričavao, povećavao je mit o Lamzi.
Propali Standard i Rapid
Bio je ljubimac navijača, a onda je jedan koban pad s balkona promijenio sve. Lamzini dani u Dinamu bili su prepuni zanimljivih događaja. Oko Lamze se uvijek nešto događalo. Stoga je rastao mit o njemu. Jednom smo zgodom, bilo je to 1990., vozili Lamzu iz Pule, gdje je igrao za Dinamove veterane na Đoserovu memorijalu, u Zagreb. Lamza je otvorio dušu.
– Ah, što sam radio. U moje se doba nakon svake zagrebačke utakmice proglašavao igrač utakmice. Često mi se to događalo i kao poklon bih dobivao slike naših genijalnih naivaca, Lackovića, Generalića, Večenaja, Rabuzina… Čim bih sa slikom ušao u svlačionicu, kazao bih: “Mijenjam sliku za litru gemišta.” Pametni su odmah uzeli sliku. Eh, da sam skupljao te slike, danas bih bio kolekcionar od formata – pričao nam je Lamza.
Lamzu je 1960. tražila Barcelona. Španjolci su nudili 200.000 dolara, što je u to doba bio golem novac. Lamzu je 1964. htio i München 1860. Imao je 24 godine i na normalan način nije mogao u Njemačku. Stoga je pobjegao s Perušićem. Dinamo je došao razgovarati s obojicom. Perušić se nije htio vratiti, a Lamza se vratio.
Nakon nesreće Lamzine su ruke bile prazne. Liege je propao, no trebao je poći u Rapid. Ali jalni su dojavili Austrijancima da Lamza ne može. Stoga je krenuo u odiseju: Rijeka, Zagreb, Chateauroux, Croatia Melbourne, Metalac, Prvomajska… Posljedice pada bile su strašne, Lamzin centar za ravnotežu bio je poremećen.
– Nisam više bio Lamza – govorio je Lamza. – Svi su očekivali da ću ja i dalje moći sve predriblati. Ali kako driblati kad sam jedva hodao.
Zabilježio je sedam nastupa za reprezentaciju Jugoslavije. Što je premalo za talent koji mu je Bog podario. No i to bilo je sasvim dovoljno da Lamza u Zagrebu postane i ostane pojam…
