Otišao je Bećir Benca, podoficir Jugoslavenske narodne armije, u svoj podrum da donese neki komad stare aluminijske kovine, koji bi mogao poslužiti kao dodatak televizijskoj anteni, te kako bi mogao pripomoći u uspostavljanju i jasnije slike na susjedovu televizoru.
Naime, susjedi su odlučili gledati veliki finale Kupa europskih prvaka u nogometu, toga jedanaestoga svibnja 1966. godine na jedinom televizijskom kanalu te na jedinom televizijskom prijemniku u toj zgradi. Veliko finale su igrali španjolski “Real” iz Madrida i jugoslavenski FK “Partizan”, a to je za taj beogradski klub bio veliki uspjeh, pa i samo igranje u završnici.
Zgrada se nalazila preko puta parka, koji od polovice sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća nosi ime po pjesniku Aleksi Šantiću, a bila je priljubljena uz tzv. Peškinu kuću, koja je uzgred budi rečeno oduzeta toj srpskoj obitelji iza Drugog svjetskog rata od strane komunista. Peške su bile vrijedni i pošteni ljudi i dobri hrišćani, a takvi su sigurno smetali komunistima, te su njihovim otetim imanjima htjeli nagraditi one koji su njih služili na zao i nečastan način.
Uz tu veliku Peškinu zgradu je bila priljubljena, iako upola manja, kuća obitelji Angjele Romića, Hrvata, kome su također komunistički neradnici oduzeli kuću, a njega koji je netragom nestao u nekoj od jama su proglasili kao i gazdu Pešku za “ratnog dobitnika”, naravno potpuno lažno i neutemeljeno, ali zgodno da bi mogli oteti tuđe.
U Bećirovoj zgradi je bilo šest stanara te godine, odnosno šest obitelji. Na prvom katu je stanovao August Hamzić, supruga mu Ljubica, te kćeri Vesna, Franciska i Carmela. Nekoliko godina kasnije kod njih se doselio zet Sead Memagić oženivši Franku, a Vesna, koja je jedno vrijeme bila i glumica u Narodnom pozorištu Mostar, se kasnije udala u Ston kod Dubrovnika i tamo ostala živjeti.
Carmela je otišla u Njemačku gdje joj je poslije radila majka Ljubica, a gospodin August je negdje polovinom sedamdesetih godina tog dvadesetog stoljeća, sa zetom Seadom i kćeri Frankom te njihovim kćerima Izabelom i Majitom, odselio u Bihać koji je i rodni Seadov grad, jer su zamijenili stan s nekom gospođom Zinetom Mujkanović.
Do Hamzića je bio stan Spasoja Čalije, jednog starijeg gospodina, rođenog četvrte godine prve decenije dvadesetog stoljeća koji je sa suprugom Danicom imao tri sina; Mirka, Rajka i Milu. Mile Čalija je rano postao učitelj i odselio u Nevesinje gdje je dobio posao i kasnije se oženio. Mirko i Rajko su ostali živjeti u Mostaru; prvi na Aveniji, a drugi u Šantićevoj ulici, obojica se oženili i osnovali obitelji. Taj Spasoje Čalija je tada kao umirovljenik bio volonterski djelatnik Crvenog križa, te je bio dobre naravi i na usluzi svima.
Iznad Hamzića stan od nekih četrdesetak četvornih metara, je imao Mile Miličević, trgovac skladištar rođenjem iz pet kilometara udaljene Jasenice, te supruga mu Janja rođenjem iz Sovića kod Gruda, koju su svi stanari te zgrade ali i čitave ulice zvali “Janja škutorska”. Bila je nagla žena i nikoga se nije plašila, a po zanimanju je bila kuharica sa završenom ugostiteljskom školom, a poslije je bila i kelnerica jer je to donosilo veću zaradu. Te godine stariji sin Mladen je bio osmogodišnjak, a mlađi Miro je imao šest godina i na jesen je krenuo u prvi razred pučke škole.
Do Milinog stana je nešto veći stan imao narečeni Bećir Benca iz Raštana i supruga mu Đulsa rođenjem Puce iz predgrađa Vrapčići, a imali su troje djece; Šemsudina, Fatimu i Emira. Bećir je bio duša od čovjeka, ali je volio popiti koju rakijicu pa bi gospođa Đulsa bila često ljuta; badava što je Bećir bio dobričina, kad on pola plaće koju je zarađivao kao zastavnik JNA, zapije u kavani “Kod Frke” na mostarskoj staroj pijaci.
Iznad Miličevića stan je imala gospođa Ajka Škaljić, te je živjela sa kćerima Senadom, Mirsadom i Suadom te sinom Esadom koji je nažalost imao tešku epilepsiju od čijih je posljedica i umro kao odrastao mladić.
I posljednji stanar u toj čudnoj zgradi koja je imala samo jedan televizor, je bio gospodin Gjuro Grizibwski, sa suprugom Zorom rođenjem Suton, čiji je rođeni stric bio nekadašnji mostarski veletrgovac Martin Suton, te dvoje djece. Starija je bila kćer Irena, učiteljica koja se već udala za Nemanju Medana i odselila, a mlađi je bio Josip zvani Bato, koji je također bio učitelj te je poslije kao oženjen Narcisom Dunjom Zalihić, ostao živjeti s roditeljima u zajedničkom kućanstvu.
Gjuro je bio po narodnosti Poljak, rodio se u Petrovaradinu, te je kao kapetan JNA došao u Mostar i oženio Zoru Suton. Ti su Grzibowski bili zbilja prekrasni ljudi; nikada se ni na koga nisu ljutili a svakomu bi, kada bi bili u mogućnosti htjeli pomoći.
Za nogometnu utakmicu je najviše bio “zagrijan” Mile Miličević, koji je i bio nogometni sudac, te Bećir koji je bio “Partizanovac” jer su svi oficiri i podoficiri JNA bili nekako usmjereni da navijaju za “Partizan” koji se još uvijek tih godina smatrao za vojni klub. Sa Bećirom je taj dan u njihovu zgradu bio došao da odgleda tu utakmicu i njihov kolega s posla Mitar Stojnić, Srbijanac, također zastavnik JNA i veliki ljubitelj mostarske lozovače, pa su on i Bećir često izlazili zajedno, a Đulsa bi uvijek “kolutala” očima, jer je znala da će se opiti.
Televizor je nabavio nekoliko mjeseci prije Mile Miličević, ali sasvim slučajno i uz mnogo sreće; njegov prvi rođak Drago Šunjić iz naselja Rodoč, a koga je rodila Kata, Milinog pokojnog oca sestra, je bio mehaničar za radijske i televizijske prijemnike. I tako on svom rođaku na obroke sredio da kupi rabljeni televizor, a koji je prodao također neki oficir JNA, kupivši novi za sebe. Pa je Mile imao prvi televizor u ulici, otplativši ga u šest rata, a bio je marke “Elektronska industrija” Niš.
U stanu Mile Miličevića se natiskalo točno sedamnaest ljudi; sjedili su po podu i po nekim stolicama što bi se u onom vremenu zvale “štokrle”. Bećir je nekim komadom aluminijuma “nariktao” sliku na televizoru, a u znak zahvalnosti Mile bi odmah njemu i Mitru natočio po jednu rakiju da se malo zagriju za utakmicu.
Što se tiče rakije i tu je Mile imao sreće; kada je sudio posljednju utakmicu prije tri ili četiri dana u Višićima kod Čapljine, a koju su domaćini pobijedili, voditelji tog kluba mu u osobni automobil Zastava 750, poznatiji u narodu kao “Fićo” registarskih oznaka Mo 38-56 natiskali vreću krumpira iz trapa, manju vreću luka, dva do tri kilograma špeka, te oko dva kilograma sira iz mješine, jednu pletaru vina od deset litara. Ali su mu i napomenuli da pletaru vrati kada je isprazni, te kada ponovno bude dolazio u Višiće.
I kada je polazio za Mostar kroz otvoreni prozor na “Fići” neki mu navijač domaćeg kluba u znak zahvalnosti što je “dobro sudijo” dade petaka rakije od murava, kako ono navijač reče “dudovače”, koju neće u njih nitko da pije jer imaju kozovače kao vode. I tako ta rakija dudovača posluži Mili da dobro počasti goste, a nitko nije ni pitao od čega je rakija pečena, samo bi Bećir i Mitar s vremena na vrijeme pripomenuli da u životu nisu pili bolju rakiju, “liječi iznutra i žari u grlu te se “osjeti” da je prava lozovača iz Čitluka”.
Eto bilo i sira, krumpira “pola”, špeka, salate te rakije koliko hoćeš. No, “Partizan” izgubio od “Reala” koji je postao prvakom Europe, a kućni gledatelji ostali pomalo razočarani i onda zbog žaljenja radi poraza “opalili” po ostatku dudovače i sve iskapili. Tada Janja i Đulsa skuhali veliki lonac kave, da gledatelji “dođu do sebe” a kada se društvo dobro razišlo, te ostali samo Mile, Bećir, Gjuro i Mitar razvezala se jedna nesvakidašnja priča, a počeo ju pričati Mitar Stojnić čiji je brat Ljubo bio pukovnik u Beogradu i to mu više puta pripovjedio:
“Evo ovo što ću vam ispričati je živa istina i nikada je nisam nikome ispričao; moj buraz Ljubo je sa svime bio upoznat te je i on više puta kazivao. Ovaj “Partizan” su osnovali s ciljem da “zajeb*” nas Srbe, te da kao fol ojača komunistička Jugoslavija. No nas dvojica navijamo za FK “Crvenu zvezdu”, a samo u javnosti se pravimo “Partizanovci” zbog posla i da ne bi naje*ali”.
Nakon tih Mitrovih riječi, praveći se da ih nije čuo ustao je Gjuro i otišao doma, uljudno se pozdravivši. Naime, iako je Gjuro imao visoki čin kapetana Jugoslavenske narodne armije, a Mitar je bio običan zastavnik podoficir, Gjuro je zazirao od ovoga Mitra koji je počeo bulazniti, a zazirao je iz dva razloga; prvi je razlog što je Mitrov brat u Beogradu bio pukovnik i mogao mu je naškoditi, a drugi je zbog toga što su Srbi bili privilegirani u toj državnoj zajednici Jugoslaviji, a koju je bez volje Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca i Albanaca stvorila britanska imperijalistička klika s ciljem ekonomskog iskorištavanja ljudi i bogatstva.
A ruku na srce, Britancima su glavni suradnici u tome bili pretežito Srbi i njihova ekspanzionističa politika prema zapadu. I to je sasvim jasno, te se ne treba nitko ljutiti.
“Slušaj bre Mile i ti Bećo, što ću vam reći. Dva su čovjeka zaslužna za osnivanje Partizana, a to su Franjo Tuđman i Svetozar Vukmanović Tempo. Tudđman je poslije postao i general, tamo nešto za neku istoriju radništva ili tako nekakve gluposti, a prije nekoliko godina su ga izbacili i uhapsili. Lukav čovjek je taj Tuđman, spašavao neke fudbalere, kao Bobeka i Brozovića, koji su možda u ratu “cepali” neke druge ljude, što ti ja znam, mamu im domobransku”.
I tako je dalje taj Mitar nastavio monolog, koji nitko nije smio prekinuti, te se više nije ni moglo raznati što govori i bulazni, ali mu je Mile poslije pomogao da siđe niz stepenice i sjedne u automobil, također “Fiću”, te se i odveze svojoj kući. I onda su ostali Mile i Bećir sami u stanu, televizijski program je odavno završio, ali nisu gasili prijemnik, jer je Bećir rekao, iako je bio snijeg na ekranu, “da je bolje da radi televizor iako nema programa, jer je to dobro za televizor”, a da je to čuo netko u kavani “Šadrvan”. Eto što se “poučno” moglo tih godina čuti po birtijama.
Isječak iz Romana o nogometu, “Zrinsjkom”, Mostaru i… “Sjećanje na vitezove s lentom” od Emanuela Milićevića.
