Onda se začulo zvonce na kapiji koja se otvorila, ušao neki čovjek te Boro zajedno s njim u tišini otišao do izbe. Ovaj ga sačekao pred izbom, a Boro u rukama donio dvije kile duhana, uvezanog u neki plavi papir ili karton. Još mu Boro rekao da je duhan iz Bekije i da je prva klasa, čovjek je platio i otišao. Još dva puta su tako dolazili neki ljudi i Boro bi iznio po kilogram duhana, isti postupak se ponovio.
Kada je ponovno sjeo na klupu, imao je neku obvezu dječaku objasniti:
“Evo moj Miro vidio si i sam da malo preprodajem duhan, da bih mogao živjeti. Živim ovdje u ujka Vlade i nemam penziju iako sam ja imao nekog staža, ali su me prevarili dali mi neku nadoknadu za invalidnost. To je neka sitna para, ali imam prijatelje još iz vremena fuzbala; nekim su i očevi igrali sa mnom u JŠK-u ali i u “Zrinjskom” i “Veležu”. To su ti stara prijateljstva, a nije lako povjerovati i da sam ovaj duhan počeo nabavljati još preko nekih potomaka od prijatelja i kumova Blaška Sliškovića i nekih njegovih Paradžika.
A evo vidiš i sam da me ljudi vole; poduku dajem besplatno a ja sam nekada završio gimnaziju vrlodobrim uspjehom i imao dobro pamćenje. Francuski, Latinski i iz matematike sam imao petice, jesam krsne mi slave. A i fiskulturu.
Meni je Blaško Slišković u maju 1936. godine bio nabavio ulaznicu i sve mi platio da idem u Zagreb pogledati utakmicu “Građanski” protiv “Liverpoola”. Ali nisam otišao, neki naši prijetili ujaku i mojoj majci koja je tada bila živa da će razbiti prozore na kući ako odem. Nisam smio, a volio bi dh da sam to mogao pogledati; ne smiju se ljudi mrziti zbog vjere, a i zbog nacije. I meni i tebi krv poteče kada se porežemo. A kako se netko moli Bogu nije važno, to je njegova stvar, a fuzbal bi nas trebao sjediniti kao ljude i braću.
Velibor Blanić Boro je bio ljudeskara, ne samo u humanom i duhovnom smislu, nego i u fizičkom izgledu. Bio je ljudski atleta, preko metar i osamdeset i pet centimetara, sa mišićavim rukama i nogama. Glava mu bila prekrivena, nekada plavom, a sada u blizu šezdesetoj, kratkom sijedom kosom, a na tjemenu bio ćelav, što bi ono Mostarci rekli, imao na glavi “medenjak”.
Oči mu bile plave, a nos imao kao neki boksač; nije uopće imao onu nosnu kost na sredini, a ispod nosa žuti kratki brčići, promijenili boju od duhana i već pomalo posijedili. No to mu nije umanjivalo od muške ljepote; bio je izuzetan laf, neoženjen, a pio je samo špricer. I to bi ih znao “saliti” desetak bez problema.
Njemu su komunisti iz Drugog svjetskog rata oduzeli stan na mostarskom Korzu i dali ga na korištenje nekoj crvenoj hulji, a možda je bio i ubojica. Oteli su ponešto Peški, Dokiću, Čerkoviću, a Blanići su bili također Srbi kojima su oteli dio imovine; tako da nisu samo uništavali Hrvate koje su doslovce deklasirali. I to ne samo otimanjem njihovih imanja i kuća, nego su ih ubijali kao pse, a sve uz mentorstvo Staljinovo, a nažalost najviše uz britanski blagoslov, a ti su Britanci opsjednuti uništenjem Katoličke Crkve i njihovih sljedbenika.
Velibor je imao jednu veliku ljubav, koju nije mogao oženiti jer je stanovao u ujaka, a ona je, kao udovica, bila u zajedništvu sa kćeri i stanovali su u stančiću u Bulevaru. Zvala se Dušanka Božović i bila ej Crnogorka, zanimanjem kuharica i to izvrsna, a znala se šaliti i psovati pa bi često znala reći “popišala sam se u gaće od smijeha”.
Ona je s Borom ponekad u kavani znala popiti konjačić i onda bi mu rekla, “što će nam tvoja kita, kada nemaš kreveta, nemamo je gdje upotrebiti, stara ja a star ti, pa ne možemo se drpati u parkovima”. I bila je u pravu. Negdje početkom osamdesetih godina komunističke vlasti vratile stan Veliboru Blaniću.
Stan se nalazio na samom korzu, a možda tridesetak metara ispod velikog poslovnog prostora Blaške Sliškovića, koji su oteli komunisti, a prvi mu je susjed do njegovog ulaza bio Marinko benco, urar, sa radnjicom od oko petnaestak četvornih. I, Boro i Dušanka se preselili u taj njegov stan, a Dušanka bi se ponovno šalila na svoj i njegov račun govorivši u kavani uz pićence; “sad imamo stan i krevet, a u Bore ne radi “bušilica”.
Ljudi im se uvijek smijali ali i divili jer se radilo o zbilja poštenoj čeljadi, a uskoro je Boro i umro dobivši izljev krvi na mozak. Ubrzo je za njim umrla i Dušanka, a nisu proboravili u tom stanu niti tri ili četiri godine. Romeo i Julija na mostarski način, rekli bi dobronamjerni ljudi.
NASTAVIT ĆE SE…
Tekst: Emanuel Milićević “Sjećanja na vitezove s lentom” | Hercegovina.in
