Nije samo Blaž Slišković bio polivalentan športaš, nego i neki drugi koji nisu načinili velike karijere, ali su bili dobri. U svojoj generaciji braća Slišković, Mario i Blaž su bili ponajbolji u Jugoslaviji u predkadetskom uzrastu, u plivanju u svojim disciplinama. Blaž je osim košarke, nogometa, igrao i rukomet, te stolni tenis, a i u nekim atletskim disciplinama je bio izvrstan. No, profesor Berislav Ledić, koji je braći predavao a bio je i obiteljski prijatelj, sa Sliškovićevim ujakom i ocem, je često govorio o tim super sportašima:
“Bio sam šezdeset godina u športu; kao nastavnik, trener, profesor a i radio sam na sveučilištu. Moji su športaši poznati i u europskim razmjerima, iako sam najviše radio s rukometašicama i rukometašima. Ali moram nešto reći; za Sliškovića je poznato da je bio polivalentan i u svemu dobar, a u nogometu je bio kralj iako su ga šikanirali izbornici jugoslavenskih nogometnih selekcija. To nije bitno jer to je ljudski čimbenik zlobe i političke manipulacije na koji mi mali ljudi ne možemo utjecati.
Ja sam bio već skoro osamdesetogodišnjak kada sam čuo izjavu Zinedina Zidana, velikog francuskog nogometaša “zlatne lopte” i svjetskog i europskog prvaka s klubom i reprezentacijom Francuske. On doslovce reče da mu je uzor Blaž Slišković koga je obožavao kao junior “Marseilla”, dok je Baka bio u svojoj prvoj inozemnoj sezoni u tom francuskom gigantu. Zidane je mogao reći da mu je uzor Maradona ali nije; on je podvukao “Slišković” i tada je zaigralo ovo moje staračko mostarsko srce zbog svih nepravdi koje su načinjene toj obitelji u povijesti.
Zinedine Zidan je sve ispravio i stavio na prvo mjesto. Sjetio sam se Sliškovića kao dječaka koji je bio toliko talentiran da ga je samo zloba ljudska mogla zaustaviti, i evo nikakve ti titule ne trebaju niti pozivi u reprezentaciju. Bog je sve vidio i na kraju uzvratio”.
A onda je stari profesor nastavio sa još većim žalom u srcu jer se sjetio još jednoga mostarskog super dječaka, Željka Bolfeka Keke:
“Nikada neću moći ni s kim usporediti njih dvojicu; Bolfeka i Sliškovića. O Sliškoviću je sve rečeno, a za Keku ću samo reći da bio on za školu igrao u košarci, nogometu, rukometu, odbojci, te u atletskom višeboju. I u svim športovima i sportskim disciplinama je bio ubjedljivo najbolji; na Malim olimpijskim igrama je važio za supermena, a košarku je igrao isto tako kao i nogomet, te su ga i tamo zvali da potpiše profesionalni ugovor.
Kada je postao prvotimac “Veleža” i potpisao ugovor, nikakva mu prigoda nije dana, nego su ga smišljeno oklevetali da bi na njegovo mjesto doveli nekog tatinog sina.
Ja sam u tim godinama znao, a radilo se o drugoj polovini sedamdesetih godina, da je u pitanju politička namještaljka. Njegov otac Anton Toni Bolfek, rođeni Zagrebčanin, a nekadašnji prvotimac “Veleža” je bio na nekoj listi za odstrel mostarskih komunista i onda mu se osvetili na sinu Željku.
Poznavao sam dobro gospon Tonija, i jednom mi je prigodom rekao da je sinovima Zlatku i Željku dao imena zbog svog prijateljstva i kumstva, po velikoj nogometnoj braći Čajkovski. Ali moram još jednom napomenuti da je to bila velika športska nepravda koju su činili tadašnji komunisti, i Sliškoviću, a i Željku Bolfeku”.
Nastavit će se…
Tekst: Emanuel Milićević “Sjećanje na vitezove s lentom” | Hercegovina.in
