Kiš, Kiš, Kiš… Grmio je Poljud zazivajući kišu pogodaka. Tomislav Kiš bio je i ostao miljenik navijača Hajduka. Mnogi će se plavokosog napadača prisjetiti s osmijehom na licu. Skoknuli smo zato do Mostara i proćakulali s golgeterom Zrinjskog, starog – novog prvaka Bosne i Hercegovine.
Red je prvo upitati: kako si? Kako je biti Plemić?
– Lijepo mi je ovdje, snašao sam se. Klub je sređen i posložen. Ostvarili smo jedan cilj, osvojili prvenstvo, sada želimo do duple krune. Fešta? Ma, nije bilo previše jer još nas očekuje posao u Kupu. Ako osvojimo, e onda će biti malo veća fešta.
Mostarski derbi Zenici… Naboja ne bi trebalo nedostajati.
– Bit će to “ludnica”. Svi u gradu pričaju o tome, puno će ih doći na utakmicu.
Čuli smo se Tomislavom, posljednji put prije dvije godine. Onda smo ga “uhvatili” u Južnoj Koreji…
– U Koreji je to bilo čudno. Igraš, zabiješ gol, onda te sljedeću ne stavi ni minute. Sličan tretman su imali svi stranci, ne samo ja. A onda u zadnja dva kola kada smo se borili za ostanak, svi mi stranci smo igrali.
Koje je bilo objašnjenje?
– Pa, nema ga…
Kakav je bio život?
– Uvijek to kažem, nigdje mi nije bilo kao tamo. Živjeli smo u Seoulu, a tamo imaš što god poželiš.
I obitelj je bila s tobom?
– Da, kćer je čak išla u internacionalni vrtić. Bilo je stvarno super što se života tiče. Na dobro se lako naviknuti.
U Litvi si zabijao najviše. Dobio si i dodatak na ime, postao si Kišas…
– U prvoj sezoni me stvarno išlo. Bio sam najbolji strijelac lige. U povratku iz Koreje nešto sam slabije počeo, igrao sam povučenije, ali kasnije je opet bilo dobro.
Kako se rasplela litavska epizoda?
– Bio mi je gotov ugovor, trebala mi je promjena. A onda je stigla ponuda iz Mađarske.
I tako se Kiš preko susjedne nam zemlje opet vratio nadomak doma. U Mostaru je sretan, “baza” familije je u Solinu. Do Jadra skoči kad god uspije.
Malo po malo, eto nas do Hajduka. Ma, morali smo ga pitati da se još jednom prisjeti svojih hajdučkih dana. Bio je Kiš miljenik navijača. Nerijetko je Poljud skandirao: Kiš, Kiš, Kiš…
– Htio sam ostati, ali bila je to stvarno slaba ponuda. Kada me trener Burić vratio odigrao sam desetak utakmica i zabio šest, sedam golova. Žao mi je što se nismo mogli dogovoriti jer sam stvarno htio ostati.
Može li se za tebe reći da si hajdukovac? To ti je najdraži klub u karijeri?
– Da. Hajduk je Hajduk! Igrao sam svuda, ali gdje god dođeš sjećaju te se po Hajduku.
Na Poljud svratiš?
– Bio sam prošlo ljeto, vodio kćer na utakmicu.
S nekim od sadašnjih igrača si u kontaktu?
– Da, s Mikanovićem se često čujem. Zadovoljan je, kaže da se situacija puno bolja nego prije.
Finale, Hajduk – Šibenik?
– Ne znam što bi se trebalo dogoditi da Hajduk to ne osvoji.
Ti si uzeo titulu u prvenstvu, Hajduk još nije…
– Jesam, da. I ovdje sad sa Zrinjskim, i prije u Litvi, duplu krunu.
Kiš, Mario Tičinović, trener Krunoslav Rendulić. Hajdučki je to trio u Mostaru.
Osjeća li se ta povezanost?
– Pratimo sve, gledamo, komentiramo. Vjerujemo u novi trofej u Kupu.
Kišu je 29 godina, tek ili već… Prošao je nogometno sito i rešeto, od Bjelorusije, Litve, Južne Koreje, Belgije, Mađarske, Bosne i Hercegovine…
Žališ li i za čim u karijeri?
– Samo mi je žao što u Hajduku nisam napravio više…
Nakon Hajduka slijedi, naravno, Dinamo. “Dotaknuo” je Kiš i Modre. Rođeni je Zagrepčanin.
– Kako sam bio u toj regiji gdje sve naginje Dinamu, tako sam i ja otišao. Bio sam u Dinamu dvije godine u mlađim uzrastima, ali nije to bilo za mene.
Zašto?
– Igrao je tko je morao, bila su ta vremena…
Dotaknuli smo se i usporedbe.
Svi se slažu da je hrvatska liga kvalitetnija, ali koliko im to HNL “bježi”?
– Nogomet se u BiH diže, grade se stadioni, postavljaju hibridni travnjaci, ide to naprijed. Daleko je to još od nivoa HNL-a, ali ide na bolje.
Koji bi Zrinjski bio u HNL-u?
– U top pet, sigurno.
Nema trave pod Bijelim brijegom. Još uvijek se renovira, ali uskoro stiže nova, hibridna, samo što nije, uvjeravaju nas iz kluba. E, onda će to biti to. A tek kad se obnovi tribina i izgradi nova… I to je u planu.
Pokazujemo rukom prema tribini i pitamo: je li se i od tamo čulo Kiš, Kiš, Kiš?
– Nije još, ali vjerujem da hoće.
Hajdukovci su poznati svugdje. I njega tako zaustavljaju na ulicama Mostara.
– Bude to često, u stilu: ja se tebe sjećam još iz Hajduka.
Nekad Bijeli, danas Plemić. Može Kiš iz Hajduka, ali ne može Hajduk iz njega.
Hajdučke štorije
Prisjetio se i par anegdota iz hajdučkih dana. Jedna je smiješna, a druga u to vrijeme nije bila… Danas se, pak, svega prisjeća s osmijehom na licu. Lijepa su to vremena bila.
– Hajduk je igrao protiv Intera na Giuseppe Meazzi. I nas četiri, pet smo gledali utakmicu. Na poluvremenu smo se liftom spustili do menze nešto pojesti. U povratku smo zapeli u liftu i propustili 15 minuta drugog poluvremena, ha-ha. To nikad neću zaboraviti.
Posebno je zanimljiva ona druga. Kiš je bio miljenik Torcide, svih navijača Hajduka. A jednom su ga skoro prebili. Zabunom, naravno.
– Bio je mrak, večer prije utakmice s Dinamom. Šetao sam ulicom, pričao na mobitel i vjerojatno su čuli moj naglasak. Kad ono, ekipa čeka ispred zgrade, gledaju oni meni, ja njih. Nisu me prepoznali, bio sam mlad – smije se Kiš.
I kako je to završilo?
– Srećom bio sam brži, ha-ha.
