Prošlo je sve, emocije su slegle i na početku mogu samo reći da će onaj ko nije išao u Zenicu na finale Kupa BiH između Zrinjskog i Veleža žaliti cijeli život. Teško je sada sve opisati i ispričati, jer svaki autobus, kombi i osobni automobil ima svoju priču. Cilj je svima zajednički i on je ispunjen, i to će ostati zapisano u povijesti nogometa u gradu na Neretvi.
Bio je to dan od snova koji je započeo redanjem autobusa duž Stajanja i već sat i pol prije polaska počeli su dolaziti navijači. Ježim se gledajući sve te momke s ruksacima na leđima koji dolaze sa svih strana na plato ispred stadiona. Kako je vrijeme odmicalo masa je rasla i busevi su se punili. Već tada je bilo jasno da će to biti najmasovnije gostovanje navijača Zrinjskog. Kada su autobusi krenuli na ulicama Mostara su ih ispraćali građani koji su oduševljeno pljeskali i mahali. Naš autobus je okupio ekipu koja je prije dvadesetak godina gonila kada Zrinjski nije imao niti jednu titulu, a bilo je i onih malo mlađih, te nekoliko onih najmlađih koji kreću našim stopama. Da ne zaboravim bile su tu i tri navijačice koje su krenule po duplu krunu. Kolona autobusa i kombija je nepregledna, što se najbolje vidi kada smo išli Žovnicom. Ostavljamo grad koji će taj dan biti najmirniji na svijetu, bar do povratka navijača iz Zenice.
Put prolazi uz navijačke pjesme i odličnu atmosferu. Kiša neumorno pada, ali koga je briga za kišu. Prolazimo kroz Široki, i tu nas pozdravljaju i većina onih koji su uz cestu u rukama ima mobitele i snima navijačku kolonu. Ista stvar događa se kroz Posušje, a Tomislav zaobilazimo i idemo obilaznicom za Šujicu i Kupres. Autobusi su stajali na par mjesta, i tek tada se moglo vidjeti koliko je impozantna ta kolona. Kroz Kupres smo prošli i sve je na nogama, izašle žene ispred prodavaonica i mašu i pozdravljaju. Tu se u kolonu priključuje i par kombija i automobila iz Zagreba i Splita. Kako smo bliže Zenici kolona je sve veća i moćnija. Nakon Kupresa idemo prema Bugojnu i cijeli put je odlično osiguran jer su policajci na svim raskrižjima. Sve prolazi bez ikakvih problema, a što smo bliže Zenici atmosfera je sve luđa i luđa. Repertoar dobro poznatih pjesama ori se autobusom, a tako je i u drugim prijevoznim sredstvima koji su u istoj koloni s nama. U Vitezu nam se priključuje još veliki broj vozila i svi jedva čekaju dolazak u Zenicu. Vrijeme je odlično tempirano i doći ćemo na vrijeme. Zadnje stajanje je na izlazi iz Lašvanske doline i nastavljamo prema Zenici. Kolona ulazi u Zenicu bez ikakvih problema, ne osjeti se nikakva napetost niti netrpeljivost građana ovoga grada. Naravno to se ne odnosi na navijače gradskog rivala, ali o njima nećemo u ovoj priči. Mijenja se ruta jer autobusi ne idu na Kamberovića polje nego direktno na stadion. Kažu iz osiguranja da je taj parking premal da primi sva naša vozila. Autobusi se parkiraju i odmah se počinje ulaziti na sjevernu tribinu koja je nama namijenjena.
Inače ta je tribina bez krova, ali svi oni koji su došli nisu mislili ni na krov ni na kišu. Dobar dio naših navijača imao je ulaznice za istočnu tribinu, tako da smo bili podijeljeni na dvije strane. Kako se bliži početak sve više je naših navijača, i popunjava se sjever. Počinje kiša, ali to ne smeta da se bodre Plemići na zagrijavanju. Ono što je veličanstveno je sresti ljude koji su davno otišli i sada su na svim krajevima svijeta, ali nisu žalili ni vremena ni novca doći u Zenicu. Utakmica je počela i naša tribina je u transu. Navijanje odlično, iako smo pod vedrim nebom sve odzvanja od naših pjesama. Mislio sam da se navijački Bratislava nikada neće ponoviti, ali ovo u Zenici je bilo puno masovnije i bolje. Teško je sada opisati emocije nakon gola Ćuže. Radost na licu svih na tribini, ljubi i grli ko koga stigne a pjesme su još jače i jače. U navijanju se priključuje i istočna tribina. Na mobitel stižu poruke od onih koji nisu otišli i kažu da je bijela sjeverna tribina odlična na malim ekranima. I bila je bijela jer smo svi bili u bijelom što je impozantno na fotografijama. Do kraja utakmice ludilo na tribini. Jasno je da je kup naš, jer protivnik nije niti jednom zaprijetio. Čeka se kraj i čeka se još jedan izljev emocija skupa s igračima koji su pohrlili nakon zadnjeg zvižduka na ogradu da podijele radost sa svojim Ultrasima.
Slavlje i ludilo, suze i smijeh. Sve se miješa u tim trenucima. Igrači na ogradi s jedne, navijači s druge strane. Ta se povezanost vidjela tu kao nigdje i upravo su Ultrasi kroz sezonu bili vjetar u leđa svojim Plemićima. Slavlje se nastavilo i nakon dodjele pokala i medalja i trajalo je to ne znam koliko dugo, a meni je sve to izgledalo kao tren. Nakon svega uslijedio je povratak u autobuse i povratak kući. Svi sretni i zadovoljni. Ruta povratka ista. Policija nas je dopratila u Mostar i jedan dio navijača otišao je pred stadion dočekati pobjednike. To je taj mentalitet pobjednika.
Rezime svega je da smo ovo sanjali i čekali još tamno od onih davnih godina s konca prošlog stoljeća. Evocirali smo putem uspomene sa nekih davnih gostovanja. U autobusu su bili oni koji su gonili po blatnim stadionima u Ligi Herceg-Bosne i jedan dio od onih dvadesetak, tridesetak ili pedesetak koji su pohodili Banoviće, Doglode, Orašje, Gradačac, Modriču…
Sa tih pedesetak koji su bili uz klub kada su bile prazne tribine narasli smo na ovih 2500 koji su otišli po kup u Zenicu. Ovo smo sanjali i naš san se ostvario. Bijela tribina u Zenici govori puno više od tisuću riječi. Među nama iz Mostara bili su tu navijači iz Čitluka, Stoca, Čapljine, Žepča, Viteza, Kupresa, Ljubuškog, Uskoplja, Metkovića, Splita, Zagreba, Vinkovaca… Došli su navijači iz Njemačke i Irske. Jedan momak dao je otkaz u Austriji jer mu nisu dali slobodne dane i došao u Zenicu. Došli su i oni koji su bili bolesni, ali ljubav prema Zrinjskom jača je od svega. Nema dalje i nema bliže. Naš san se ostvario i bio je jedan drama dan koji je počeo i završio na istom mjestu ispred stadiona HŠK Zrinsjki.
