Život piše romane to je valjda svima jasno. Stare slike i sjećanja preživjelih sačuvale su od zaborava detalje o HŠK Zrinjski dok klub nije bio zabranjen od strane komunističkih vlasti. Zahvaljujući tim sjećanjima danas znamo da je jedan od najboljih igrača iz tih vremena bio Mirko Buhač. U ta vremena zahvaljujući svojim igrama imao je poziv da nastavi karijeru u Zagrebu, ali nije mogao ostaviti Mostar i Zrinjski.
U Mostaru je dočekao i rat, a zbog igranja za Zrinjski je morao pobjeći iz zemlje ostavivši suprugu i djecu, i od tada mu se gubi svaki trag. Njegov sin Donko trbuhom za kruhom otišao je u Brčko gdje je i zaradio mirovinu, a na svoje ognjište vratio se nakon ovog zadnjeg nesretnog rata. Donko također prati Zrinjski i raduje se uspjesima Plemića.
Donko se tek kroz maglu sjeća svoga oca, a njegovi unuci znaju za djeda samo iz priča i sa požutjelih fotografija. Ljubav prema Zrinjskom naslijedio je i njegov sin Miroslav, a da krv nije voda dokaz je njegova praunuka Tina koja iako živi u Nizozemskoj voli klub za koji joj je pradjed nekada uspješno nastupao i tako nastavlja obiteljsku Plemićku tradiciju Buhača.
HERCEGOVINA.in
