Najcitiranija izjava u našem kraju, potkraj kolovoza, je krilatica kume Anđe, nastala u minulom stoljeću kad je u rodni kraj dolazila brojna rodbina iz velikih gradova. Anđu je kao nevistu zapalo živjeti sa svekrvom pa je uz tu, dobila i niz drugih privilegija.
– Ti si kućna podumenta! – taktizirala je svekrva – tako te zapalo. Sve se svrće u našu kuću, više zbog sebe, nego zbog mene. Dočekuj kako oćeš. Ja ti, nevista, dajem odrišene ruke.
Uz brojne obveze tadašnje neviste su nastojale dobro ugostiti muževu rodbinu. A kako pohvala i „odrišene ruke“ poluče više dobra od pokude i zabrane, Anđa se trudila opravdati ukazano povjerenje. Bila je čisti primjerak dobre domaće ženice koja je rado ugađala svima, a sebi bi dala tek malo oduška u društvu dobre prijateljice.
– Umori protrka! – požalila bi se – začadila sam, ne izlazim iz sušare, a sač se ne ladi.
– Strpi se, kuma, otić će čeljad svojoj kući – tješila bi je Mara jer je i sama sebedarjem tkala sklad. Svjesno su prihvaćale ulogu služavke čuvajući kućni ugled.
– Ma, dobro je da ima Svit – s olakšanjem bi zaključila Anđa – ko bi nakraj s ovlikim narodom kroz cilu godinu.
Kako se vrijeme sveudilj ponavlja, s malim preinakama za obične ljude, Anđa i danas dočekuje i ispraća, ali ne ponavlja više poznatu izreku, sad joj se čini pregrubom.
– Taka mi zvizda – rekne više puta – ja uvik na istoj relaciji, kuća – sušara. Sve se prominulo, samo nisu moja zaduženja. Nekad su sve radile mlade, sad sve rade svekrve. Ja takog bata pa me zapalo oboje. Sad oko sača znaju samo babe, a ja bi’ rada dici ugodit. Ne okreneš se, proleti im urlap – trudi se Anđa pričajući zatomiti osjećaje, naučila je, ali isplivaju kad progovori o unucima.
– Kad bar ne bi bilo onog pozdravljanja pri povratku? Dica se ne daju sist u auto. Mali Marijan obleti pet puta oko kuće dok ga uvate i sidnu, pa zavežu. Bože moj, dobro ti ne voli tuđinu! Ne volim je ni ja, a od nje živim? Otela mi čovika u najlipšim godinom, sad mi ote dicu i unučad… Sve najlipše sam njoj dala!
– A di ti je ona „lipo kad dođu, a još lipše kad pođu“? – Manje se trudio potisnuti prazninu što bi ga preplavila poslije odlaska djece.
– Ne spominji, Manje!- sjetno će Anđa – svašta se rekne kroz život. Nije sve nekad izrečeno – pametno? Lako je nadovidat o tuđem svitu, ali kad tvoji počnu odlazit?
– Da mi je neko reko da će moja dica morat u svit po kruv, k’o i ja, ne bi virovo? Dobro je pa oni sa sobom vode žene i dicu, manje bortaju za zavičajem. Ja i ti, Anđe, smo izgorili u čekanju, još nam je samo ostalo – utrnut se.
– Ne priliči mi tebi taka priča, Manje! – opomenu ga Anđa – ti si uvik od šale i veselja.
– Ako sam s kamena, nisam od kamena! – prozbori Manje tiho i zagledan u daljinu slegne ramenima pomirljivo.
