Daniela Škegro: Biti pjesnik, često je jednako biti neshvaćen

Biti pjesnik, često je jednako biti neshvaćen.
Biti neprihvaćen i čudak.
Netko tko je ljubav postavio na prvo mjesto u svijetu materijalizma svake vrste i samim tim i ludak.
Onaj koji vjeruje u ljubav, živeći u svijetu bez ljubavi.
Onaj koji živi za ljubav u svijetu gdje na sve načine ljubav ubijaju.
Onaj koji pomiče granice, razbija predrasude i vjeruje u čuda.
Samim tim i čudak.
No, kakav bi to bio svijet bez pjesnika!?
Onih što su ogolili duše i ispisali ih na tisućama stranica.
Za to je potrebna hrabrost.
Onih u čijim pjesmama ste liječili svoju dušu.
Pronalazili se u njima.
U čijim ste stihovima pronalazili inspiraciju za novi dan , za novi osmijeh ili novu suzu.
Ne pokušavajte ih shvatiti, ako niste jedan od njih.
Nećete uspjeti, ali i u tome oni vide inspiraciju za novo stvaranje.
Sposobni su da se napiju iz prazne čaše.
Mogu čak posjedovati ono što nikada nisu imali.
Ili pak letjeti gdje drugi pužu.
Čekati gdje nitko ne čeka.
Opijati se ljubeći neljubljene usne.
Stvarati tamo gdje nitko i ne pomišlja.
Povjerovati u ono od čega su svi drugi digli ruke.
Sanjati budni.
Otvarati vrata koja već dugo nitko ne otvara.
Ne odriču se onog što im srce hrani, ma koliko god to bilo nelogično.
Pretjeraju u tomu što u svemu vide ljubav, pa i tamo gdje joj se odavno trag izgubio.
Toliko su jednostavni da su prosto najkompliciranije osobe.
Poraze slave kao pobjedu.
Njihova direktnost zna biti zastrašujuća.
Rijetko su tamo gdje jesu, ali su uvijek tamo gdje im je srce.
U svakom trenu su spremni krenuti sami protiv svih.
Ljubavi pjesnika su vječne i zauvijek žive u njihovim pjesmama.
Stoga i jesu bogati, pa čak i kada su im džepovi prazni.
Za njih sunce izlazi svakoga dana, pa čak i onda kad je mrkla tama.
Ne, oni nikada ne gube.
Oni u pjesmama što god požele vole i ljube.
Oni su terapeuti za dušu.
Njihova prisutnost je potrebna…jako potrebna u svijetu punom ranjenih duša.
Daniela Škegro