U ono vrijeme reče Isus Nikodemu:
I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena (Iv 3,14-21).
Kontekst
Evanđelje četvrte korizmene nedjelje liturgijske godine B (Iv 3,14-21) uzeto je iz Isusova razgovora s Nikodemom (2,23-3,36). Nakon što je Isus, kako smo vidjeli prošle nedjelje, o blagdanu Pashe očistio Hram, najavio njegov kraj i kraj starozavjetnoga kulta, a sebe proglasio novim Hramom, ostao je još neko vrijeme u Jeruzalemu. Mnogi su, primjećuje sv. Ivan, povjerovali u njegovo ime, vidjevši znamenja koja je činio. Isus se, izgleda, pokazao kritičan prema njihovoj vjeri, jer je znao da se temelji samo na znamenjima i da će trajati dok ona traju. I stoga evanđelist bilježi:
No sam se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku (Iv 2,24).
Iz toga kruga poluvjernih iskače jedan uglednik koji bi se htio sastati s Isusom, a to je poimence Nikodem.
Nikodemovo pitanje
U vrijeme toga boravka u Jeruzalemu Isusa je obnoć posjetio jedan ugledni Židov, učitelj u Izraelu, član Velikoga vijeća (Iv 7,45.50), farizej Nikodem. Zašto obnoć? Da li možda iz obzira da drugi ne vide? Da li iz straha od svojih kolega da mu se ne bi rugali što on učitelj u Izraelu, Jeruzalemac, traži savjet kod jednoga samoukoga galilejskoga propovjednika? Ljudski obzir često određuje naše ponašanje? Nikodemi hodaju još uvijek našim ulicama.
Možda bismo, ipak, Nikodemu nanijeli nepravdu, ako bismo ga promatrali samo pod tim vidikom. Nikodem je, kako sam Isus kaže, učitelj u Izraelu, a noć je najprikladnije vrijeme za proučavanje Zakona. Poznato je da su rabini noću vodili duboke teološke razgovore. Prema tome možda je i to razlog zašto Nikodem želi noću posjetiti Učitelja iz Nazareta.
Osim toga Ivanovo je evanđelje, kako znamo, puno simbolike. Kronološki podatci nisu uvijek samo čista kronologija, nego često simbolika koja u sebi krije veću zbilju. U tom smislu noć bi mogla značiti stanje u kojem se Nikodem još uvijek nalazi i iz kojega želi izići. Možda smo najbliže istini, ako Nikodemov noćni posjet Isusu gledamo u tom svjetlu. To nam potvrđuje i sam sv. Ivan kad na jednom drugom mjestu u svome evanđelju spominje noć. Za Judu veli da je, nakon što je na Posljednjoj večeri uzeo zalogaj, odmah izišao, a bijaše noć (13,30). To nije samo kronološki podatak, nego je to noć njegove sudbine. On sam bijaše noć, rekao je sv. Augustin.[1] Prema tome otići od Isusa, znači otići u noć, u tamu, a doći k Isusu, znači izići iz tame i doći k svjetlu. To Nikodem želi i to je glavni razlog zašto traži susret s Isusom. Nikodem je čovjek otvoren svjetlu, ljubitelj istine, Bogotražitelj.
Izgleda da je Isus za vrijeme svoga boravka u Jeruzalemu svojim nastupom, riječima i djelima na njega ostavio silan dojam. Osjetio je da je to čovjek koji dolazi iz Božje blizine. To ga je privuklo i htio ga je svakako posjetiti, s njim se porazgovoriti, iznijeti mu neke teološke i osobne probleme koji ga već duže vrijeme muče. Sluti da bi mu ih on mogao riješiti. Kako je uspio doći do njega, ne znamo. Isus ga je primio na razgovor u noćnim satima. Nakon pozdrava, što se pretpostavlja, Nikodem, još uvijek pod dojmom svojih doživljaja, obraća se s poštovanjem Isusu kao učitelju izražavajući mu istinski kompliment:
Rabbi, znamo da si od Boga došao kao učitelj jer nitko ne može činiti znamenja kakva ti činiš, ako Bog nije s njime (Iv 3,2).
Nikodem govori u pluralu. U čije ime? Možda u ime onih koji su kao i on povjerovali u Isusa na temelju njegovih znamenja (Iv 2,23). Isus prelazi preko toga kao da želi što prije doći na samu stvar radi koje je došao. Nakon izražena komplimenta Nikodem je htio iznijeti svoj problem i problem svoga vremena, ali ga je Isus svojim odgovorom pretekao. Tek iz Isusova odgovora saznajemo što je Nikodema mučilo i zašto je želio doći k njemu, a to je osnovno pitanje koje muči i moralo bi mučiti svakoga čovjeka, pitanje spasenja: Što čovjek mora činiti da uđe u kraljevstvo Božje, da se spasi, da ne proigra smisao svoga života? Takvo opće, goruće pitanje ondašnjega vremena u Izraelu iznio je pred Isusa još davno prije bogati mladić klečeći na koljenima: Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni? (Mk 10,17).
Isusov odgovor – najava novoga rođenja
Isusov odgovor je veoma kratak: Valja se nanovo roditi.[2]
Zaista, zaista, kažem ti: tko se ne rodi nanovo, odozgor ne može vidjeti kraljevstva Božjega (3,3).
Isus je svojim odgovorom zbunio Nikodema. Došlo je do nesporazuma, što se u Ivanovu evanđelju između Isusa i njegovih subesjednika često događa (4,15; 6,34.52; 8,57; 14,8). Do nesporazuma je došlo zbog riječi dvostrukoga značenja. Riječ u grčkom originalu anothen može značiti nanovo, opet i odozgor. Nikodem ju je shvatio u značenju nanovo, opet, a Isus u značenju odozgor što je ispravnije. Isus i njegovi subesjednici ne stoje nikada na istoj razini, tako i ovdje. Nikodem stoji na jednoj, a Isus na drugoj razini, Nikodem razmišlja na razini staroga, naravnoga poretka i misli na naravno rođenje, a Isus na razini nadnaravnoga, božanskoga poretka i misli na novo rođenje iz vode i Duha Svetoga.
Kraljevstvo Božje za kojim Nikodem čezne je središnji pojam sinoptičkih evanđelja, a u Ivanovu se evanđelju spominje samo ovdje na dva mjesta (3,3.5). Ivan je taj pojam nadomjestio pojmom život spominjući ga 36 puta, ili samom Isusovom osobom. Tako je Ivan nanovo interpretirao pojam Kraljevstva Božjega i prilagodio ga svojoj helenističkoj publici. Središnja tema Ivanova evanđelja je sam Isus, poslan od Oca da spasi svijet, a spasenje pretpostavlja novo rođenje.
Nikodem, ostajući na razini svoga naravnoga razmišljanja ne shvaćaj što je Isus htio reći, zbunjen pita:
Kako se čovjek može roditi kad je star? Zar može po drugi put ući u utrobu majke svoje i roditi se? (Iv 3,4).
Isus sa svoje razine ponovno ističe da je za ulazak u kraljevstvo Božje nužno novo rođenje i da se događa iz vode i Duha Svetoga:
Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može u kraljevstvo Božje… Ne čudi se što ti rekoh: Treba da se rodite nanovo, odozgor[3] (Iv 3,5-7).
Novo rođenje je nova stvarnost u čovjeku koja nastaje iz vode i Duha Svetoga i koja mu omogućuje da vidi kraljevstvo Božje, da sudjeluje u punini Božjega života. Tu brojni komentatori vide aluziju na sakramenat krštenja. Do toga nužnoga novoga rođenja čovjek ne dolazi vlastitim marom ni žarom, nego mu se to milošću Božjom dariva odozgor, to je dar Duha Božjega.
Isusova tvrdnja je za Nikodema novost. On kao farizej i učitelj u Izraelu mislio je i druge poučavao da čovjek može svojim djelima, točnim obdržavanjem Mojsijeva zakona, zaslužiti kraljevstvo nebesko. Osim toga on je kao i svi članovi izabranoga naroda Abrahamov rod i njima je po njemu zajamčeno spasenje. Čemu novo rađanje? Za spasenje je dovoljno biti rođen kao Židov. Potomstvo smo Abrahamovo… Naš je otac Abraham (Iv 8,33.39). To opće židovsko uvjerenje da po Abrahamu imaju već garanciju spasa Isus im izbija iz ruku:
I ne usudite se govoriti u sebi. ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu (Mt 3,9, usp. Rim 9,6).
Spasenje se ne postizava samim rođenjem, pa ni onim od Abrahama, nego rođenjem odozgor. Nikodem pozorno sluša i ne shvaćajući pita: Kako se to može zbiti? (3,9). To je posljednje pitanje koje Nikodem postavlja i nakon njega nečujno iščezava puštajući Isusa da dalje govori. Kome, kad Nikodema nema? Nikodem – to su slušatelji Ivanova evanđelja i njima Isus u dugom monologu (10-21) objašnjava što je novo rođenje i kako će se zbiti (10-21).
Novo rođenje
Novom rođenju prethode dva preduvjeta: uzdignuće Sina Čovječjega na križ i vjera u njega. Pozabavit ćemo se malo najprije s prvim preduvjetom kao izvorom spasenja i novoga rođenja.
I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni (Iv 14-15).
Isus Nikodema u čitateljima Ivanova evanđelja upućuje na događaj iz povijesti izabranoga naroda da shvati otkud novo rođenje. Za vrijeme Izraelova putovanja u obećanu zemlju narod je putem postao nestrpljiv i počeo se buniti i protiv Boga i protiv Mojsija:
Zašto nas izvedoste iz Egipta da pomremo u ovoj pustinji? Nema kruha, nema vode, a to bijedno jelo već se ogadilo dušama našim (Br 21,5).
Bog se, ljudski rečeno, razljuti te posla ljute zmije, koje su ujedale tako da je pomrlo mnogo naroda. Kajući se dođu k Mojsiju da se zauzme za njih
Sagriješili smo kad smo govorili protiv Boga i protiv tebe. Pomoli se Bogu da ukloni zmije od nas!’ Mojsije se pomoli za narod i Gospodin reče Mojsiju: Napravi otrovnicu i stavi je na stup: tko god bude ujeden, ostat će na životu ako je pogleda. Mojsije napravi zmiju od mjedi i postavi je na stup. Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio (Br 21,4-9).
Stup na kojem je prikovana zmija jest slika križa na kojem je prikovan Krist. Uzrok tome jest naš bunt, naš grijeh i grijeh svijeta koji vodi u smrt. Bog nas ljubi i u našem grijehu i da nas od grijeha i smrti spasi, šalje svoga Sina.
Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni (Iv 3,16).
Ono što u svoje vrijeme Abrahamu nije dopustio da žrtvuje svoga sina ljubimca, (Post 22,1-14) to Bog sam ovdje iz ljubav prema nama čini. Ne shvatljivo dokle Božja ljubav prema čovjeku ide. O, divne li dobrote tvojega milosrđa prema nama! O, nedokučiva li zanosa ljubavi: da roba otkupiš, Sina si predao! O, zaista potrebna Adamova grijeh, što Kristovom krvi bi uništen! O, sretne li krivice, koja je zavrijedila takvoga i tolikoga Otkupitelja imati! pjeva Crkva u Vazmenom hvalospjevu u uskrsnoj noći.
Bog je sa svoje strane po svome Sinu učinio sve što je potrebno da se čovjek spasi, da se nanovo rodi, da uđe u kraljevstvo Božje i da s Kristom u slavi sudjeluje u Božjem životu, a od čovjeka se traži samo to da u vjeri prihvati i djelima potvrđuje.
Tko povjeruje spasit će se, a tko ne povjeruje, bit će osuđen (Iv 3,18).
A Nikodem, što s njim? Je li na kraju dobio odgovor na svoje pitanje? Od toga je nešto ponio u život. Susret i razgovor s Učiteljem u onoj noći ostali su u trajnoj uspomeni. Sve više i više izlazio je iz mraka i približavao se k svjetlu. To se očitovalo u dva navrata. Kad su glavari svećenički i farizeji poslali stražare da Isusa uhite, Nikodem – onaj koji ono prije dođe k Isusu – usta javno u njegovu obranu:
Zar naš Zakon sudi čovjeku ako ga prije ne sasluša i ne dozna što čini (Iv 7,50-51).
Na kraju Isusova života, opet Nikodem – koji je ono prije bio došao Isusu noću – dođe i donese sa sobom oko sto libara smjese smirne i aloja da s Isusovim tajnim učenikom Josipom iz Arimateje ukopa Isusa. Kakva zahvalnost za onaj noćni susret! (19,39-42).
[1] Sveti Augustin, Tumačenje Ivanova evanđelja, Verbum, Split, 2020., 62. govor, 6.
[2] U grčkom izvorniku riječ anothen je dvoznačna, može značiti odozgor i nanovo. Biblija Stvarnost prevodi riječju odozgor, a Jeruzalemska Biblija dvoznačno: nanovo, odozgor.
[3] U grčkom izvorniku stoji anothen u Bibliji Stvarnosti točnije samo odozgor, u Jeruzalemskoj Biblija dvoznačno: nanovo, odozgor.
vjeraidjela.com
