Ne znam kako je kod ostalih, ali kod sebe sam primijetio da me svakodnevica (da, ipak je svakodnevica, a ne svakodnevnica) deprimira. Ta jednoličnost, rutina, kolotečina i kako je sve još ljudi ne zovu izvlači svu životnu energiju iz mene.
Nema mi ništa gore nego kada na kraju dana uvidim da mi je dan prošao po točno ustaljenom rasporedu, bez minute iznenađenja i izlaska iz tih već unaprijed postavljenih i utabanih staza ili tračnica, ako ćemo dan usporediti s nekim vlakom.
Što i ne čudi, jer vrijeme koje je prošlo se ne može vratiti, a svjesnost o tome mi onda stvara grižnju savjesti. Zbog toga idem za tim da kad god mogu negdje otputujem, a prošlu sam nedjelju iskoristio za obilazak Perasta i Kotora u Crnoj Gori.
Kako obići ova dva mjesta u Crnoj Gori?
Postoji više načina kako se organizirati i otići do Perasta i Kotora. Svaki od tih načina je odličan (sjetite se svakodnevice), a ja sam ovaj put odlučio iskoristiti priliku i ova dva mjesta posjetiti u organizaciji Dalie Travel, mostarske turističke agencije koja je, između ostalog, popularna i po jednodnevnim izletima po Crnoj Gori, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a baš je ove nedjelje organizirala jednodnevni izlet do Perasta i Kotora, dva bisera Boke kotorske.
Perast i Gospa od Škrpjela
U Perast smo došli nakon nekoliko sati puta, uz usputnu pauzu s pogledom na Bilećko jezero. Cesta je, blago rečeno, zahtjevna te mi je još jednom palo na um tijekom puta kako sam dobro odlučio ovu vožnju prepustiti iskusnijim i profesionalnijim vozačima od mene i krenuti na ovaj izlet organizirano, a ne u osobnom aranžmanu.
Odmah po dolasku u Perast upućujemo se do lučice u kojoj nas čekaju dvije brodice (kako nije sezona, u opticaju su ovi manji čamci s po 15-ak mjesta, a tijekom sezone, kako su mi rekli, relaciju između obale i otočića Gospe od Škrpjela obavljaju veće brodice s 30-ak mjesta) te nas za desetak minuta prebacuju na umjetni otočić Gospe od Škrpjela na kojem se nalazi zavjetna crkvica s muzejem. Da, dobro ste pročitali, radi se o umjetnom otoku koji je nastajao nekoliko stotina godina.
Zapravo, sve je povezano s jednom Gospinom slikom koju su dva brata pronašli na hridi, tamo nekad davne 1452. godine. Tu hrid su potom mještani krenuli nasipati što kamenjima, što starim jedrenjacima, kao i gusarskim i turskim lađama koje bi zarobljavali, te je već nekad sredinom 17.og stoljeća otočić bio dovoljno dug i širok za izgradnju ove crkvice koju smo posjetili.
Cijelu priču znaju napamet djevojke koje u crkvici održe kratko, ali informativno predavanje o njenoj povijesti i namjeni te o muzejskim izlošcima koji se nalaze u muzejskom prostoru koji je u sklopu iste.
Taj muzejski prostor prepun je raznovrsnih izložaka, od oružja pa do zbirke zavjetnih predmeta koje su pomorci, ali i oni koji su ih čekali na obali, poklanjali kao zahvalu za ispunjene molitve za siguran povratak u luku i u naručje najmilijih.
Cijeli obilazak zajedno s predavanjem traje satak vremena, a potom se vraćamo na brodice koje nas vode na obalu, uz vožnju oko susjednog otočića koji se nalazi u neposrednoj blizini Gospe od Škrpjela, otočića Sveti Juraj. Za razliku od Gospe od Škrpjela ovaj je otočić nastao prirodnim putem, a poznat je po benediktinskom samostanu iz 12. stoljeća. Nažalost, otok je zabranjen za posjete, a koliko sam razumio mladog kapetana naše brodice, samostan je napušten. Šteta, uvjeren sam da bi posjet tom zdanju bio očaravajuć.
Nakon ukrcaja u autobus uslijedila je kratka vožnja, nekih dvadesetak minuta maksimalno, do Kotora.
Kotor – kao crnogorski Dubrovnik
Ono što sam odlučio još dok sam bio u Kotoru jest to da ću ga opet posjetiti! Definitivno!
Prije svega zato što ga nisam uspio do kraja istražiti. Za temeljito istraživanje potreban je barem cijeli dan, ako ne i dva lijepo iskorištena dana za razgledavanje. Drugi razlog bi bio jer me stari dio grada oduševio. Inače, stari dio grada Kotora je na UNESCO-vom popisu Svjetske baštine od 1979. godine, kao i Dubrovnik, a nekako me na Dubrovnik najviše i podsjeća. Od uskih uličica, preko bedema i gradskih zidina pa do šarma mediteranskog gradića svjesnog svoje ljepote i jedinstvenosti.
Kako sezona nije još krenula moglo se poprilično nesmetano kretati i istraživati lokaciju pa sam tako obišao katedralu Svetog Tripuna, prekrasnu romaničku baziliku iz 12. stoljeća koja je izgrađena na mjestu istoimene crkve iz 9. stoljeća. Jedinstvenost ove crkve jest i ta što se u sklopu nje nalazi Muzej sakralne umjetnosti koji krije pravo blago liturgijskih umjetnina, od krstionice iz 9. stoljeća pa do raspela iz 15. stoljeća, da ne nabrajam dalje.
Uz ovu katedralu, Kotor obiluje sakralnim objektima koji su građeni u širokom vremenskom rasponu, a neki od najpoznatijih su crkva Svetog Luke, iz 12. stoljeća te crkva Gospe od Zdravlja (16. st.) koja se nalazi na padini brda Svetog Ivana, na pola puta (oko 650 stepenica) do najisturenije utvrde kotorskih zidina istoimenog naziva kao i brdo.
Još jedan razlog zašto ću se vratiti u Kotor jest i taj što bih želio obići Pomorski muzej smješten u palači Grgurina iz 18. st. Muzej nedjeljom radi do 13h, a ja sam u to vrijeme uživao u ukusnom ručku u jednom od mnogobrojnih kotorskih restorana. Btw, ako želite probati nešto uistinu autentično i pri tome zasladiti, probajte Kotorsku krempitu, a što se tiče restoranskih cijena, pripremite se na slične cijene kakve su i u Hrvatskoj, dakle, za nekih 30-40 % više od onoga što smo naučili platiti u Bosni i Hercegovini za restoranski objed.
Znate li da Kotorom “vladaju” mačke?
Možda najinteresantnija zanimljivost tijekom šetnje Kotorom jest brojnost mačje populacije. Dakle, nevjerojatno je koliko ima mačaka u Kotoru. Pravi kućni primjerci mačaka, iako su zapravo s ceste. Čak imaju i svoj muzej.
Koliko sam razumio u razgovoru s prodavačicom u suvenirnici, svaka trgovina ima “svoju” mačku o kojoj se brine.
Mačke su isprva dovozili brodovi sa svojih putovanja svjetskim morima, a na tim putovanjima bile su zadužene za tamanjenje miševa u brodskim skladištima. Nakon putovanja mačke bi puštali na ulicu, a kako je sam Kotor smješten nekako između brda i mora, pokazale su se kao idealni čuvari od zmija, pacova i drugih štetočina.
Ostalo je učinila priroda i sada je Kotor dom tisućama mačaka koje su njegov zaštitni znak.
Za kraj
Uživao sam u potpunosti u ovom izletu! Tako dobro iskorištena nedjelja, baš po mojoj mjeri. Naravno, naporno je, treba biti na putu 12-ak, 13 sati, vozati se tri, četiri sata u jednom smjeru te hodati cijeli dan, no uspomene su ono što uljepšavaju život i jedva čekam opet krenuti negdje i stvarati nove nezaboravne trenutke i doživljaje.
Do iduće putopisne reportaže, Marko Suton
