Većina nas je gledala barem jedan crtić iz produkcije Walta Disneya u kojem se prikazuje velebni dvorac u kojem Snjeguljica ostaje živjeti sretno do kraja života, a Trnoružica spava mnogo godina dok joj ne dođe princ na bijelom konju i probudi je poljupcem. No mnogi ne znaju da je dvorac s početka Disneyevih crtića i te kako stvaran!
Za Neuschwanstein, “dvorac iz bajke”, prvi put sam čuo prije 30ak godina kada sam bio u posjeti sestri. Tad sam ga prvi put i vidio uživo, a posjet ovom izuzetnom remek djelu i ostvarenju sna jednog “neobičnog uma”, urezala mi se u pamćenje za života.
Neobičan kralj, sanjar, s idejom koja je graničila s ludilom te misteriozna tragedija, dali su dvorcu dodatnu notu i priču koja obogaćuje obilazak dvorca i čini ga pamtljivim još dugo nakon obilaska.
O dvorcu sam pričao i svojoj djeci, pogotovo kad bismo ugledali sliku istog na vratima poslovnog objekta u jednoj frekventnoj mostarskoj ulici.
Obećao sam im da ću ih jednom odvesti da vide dvorac, a kako nisam htio da ovo bude jedno od obećanja koje dajemo djeci svjesni da im ga nećemo ispuniti, odlučio sam iskoristiti uskrsni raspust i upustiti se s njima u avanturu otkrivanja “dvorca iz bajke”.
Kako stići do Neuschwansteina i jeste li znali za praznovjernost Lufthanse?
Dakle, dvorac se nalazi blizu Füssena, mjesta od nekih petnaestak tisuća ljudi koji je povezan vlakom s Münchenom i drugim njemačkim gradovima. Naravno, tu su i autobusne linije (dojam je da je javni prijevoz u Njemačkoj izuzetno efikasan i rado korišten, a vlakovi udobni, mnogi s besplatnim wifijem i klima uređajima).
Tko se odluči putovati automobilom, do Hohenschwangaua (mjesta u kojem se nalaze dvorci i ime manjeg dvorca) može doći direktno i onda tu pronaći parking te krenuti u potragu za Ticket centrom, osnovnim korakom ako ste odlučili posjetiti Neuschwanstein (ili Hohenschwangau, dvorac koji se nalazi preko puta Neuschwansteina, kao i Muzej bavarskih kraljeva, veoma blizu Ticket centra).
No prije nego nastavim s reportažom, znate li da u Lufthansinim zrakoplovima nema sjedišta u 13. redu? Ne vjerujete? Evo fotka:
Kako mi je stjuardesa u prolazu objasnila, broj 13 smatraju nesretnim brojem te ga nisu htjeli uključiti u raspored sjedenja. Zanimljivo, zar ne?
Idemo nastaviti s pričom…
Ticket centar kao prvi korak prilikom obilaska
Ticket centar je osnovni korak i nalazi se u dolini prije uspona do dvorca. Nemojte se uputiti odmah do Neuschwansteina jer ćete ostati ispred ulaza, karte se ne mogu kupiti ispred ulaza u dvorac. Postoje razne opcije vezane za ulaznice (pojedinačne ili kombinirane), dječje, grupne, itd., no neka najjeftinija opcija je 18 eura za obilazak Neuschwansteina.
U Ticket centru vas dočekuje njemačka preciznost i pedantnost jer karta koju kupite ima broj i točno upisano vrijeme kada morate biti ispred ulaza u dvorac, a da bi sve bilo kako treba, organizatori su za svaki slučaj i na karti napisali da imate 1,5 km do njega ukoliko idete pješice. Računajte da vam za uspon treba minimalno 30ak minuta (prije 45, pogotovo ako se penjete s djecom) tako da gledajte uzeti adekvatan termin za obilazak.
Inače, očekujte gužvu, ponajprije zbog toga što je ovaj dvorac među najposjećenijim turističkim znamenitostima Njemačke (i početkom travnja gužva je poprilična), tako da možemo lako zaključiti da je Neuschwanstein “tvornica novca”.
Najlukrativnija znamenitost Njemačke
Ako u to još uključimo mnoštvo suvenirnica, trgovinica sa sendvičima, sladoledima, neizostavnim perecima te nekoliko restorana u kojima se traži mjesto više, te i to pridodamo prometu koje generira Neuschwanstein, onda bih se usudio napisati da je Neuschwanstein i najlukrativnija znamenitost Njemačke. Ako ćemo iskreno, Hohenschwangau nije toliko atraktivan, kao ni Muzej bavarskih kraljeva, oni su tek šlag na torti obilaska “dvorca iz bajke”.
Nakon kupovine karte slijedi uspon strmom asfaltiranom stazom, dovoljno široku da može proći i konjska zaprega s posjetiteljima koji mogu sebi dozvoliti luksuz da za 10-ak eura po osobi poštede sebe napornog hoda uzbrdo. Cijelim putem miriše gusta borovina i čini se kao da je cesta usječena u šumu, a cijelo vrijeme prate vas oznake i znakovi tako da se ne možete izgubiti ako odlučite malo skrenuti s puta i istražiti šumu.
A onda, dvorac!
Neuschwanstein u originalnom prijevodu znači “Nova labuđa stijena” i to zbog toga jer je vlasnik i financijer gradnje dvorca, kralj Ludwig II bavarski (1845.-1886.), imao kao svoj zaštitni znak bijelog labuda koji se nalazi na svakom koraku u i oko dvorca.
Kralj Ludwig je bio osobenjak, neki i ne baš bez razloga smatraju da je bio mentalno bolestan, šizofrenik koji se bojao ljudi i gradnja tog dvorca je bila njegov bijeg od stvarnosti i života. Odrastao je u obilju i mogao je imati sve što poželi, najbolje školovanje, putovanja, žene. Međutim, Ludwig nije imao ni najmanje interesa za sve ovo gore navedeno, pogotovo ne za žene i putovanja.
Bio je samotnjak, ekscentrik i sanjar, daleko od politike i kraljevskih obaveza. No bez obzira na sve te nedostatke, pa i na opravdane kritike svojih podanika, Ludwig je iza sebe ostavio bajkoviti dvorac Neuschwanstein, koji svakom posjetitelju oduzima dah svojom ljepotom i gracioznošću. Dvorac je posvećen Richardu Wagneru, poznatom njemačkom skladatelju kojim je Ludwig bio fasciniran. Čak je i jedan dio slika u dvorcu inspiriran Wagnerovim operama.
Kralj Ludwig, misterija za života, i u smrt je otišao tajanstveno (pod nerazjašnjenim okolnostima utopio se u jezeru Starnberg, a s njim se utopio i njegov psihijatar), a kao što sam napisao na početku ove reportaže, i ova tragedija daje jednu posebnu priču njegovom dvorcu. Inače, Ludwig je sahranjen u crkvi sv. Mihaela (st. Michael) u Münchenu, ogromnoj renesansnoj crkvi iz 16. stoljeća koju sam posjetio tijekom putovanja, ali ulaz u grobnicu nije bio dozvoljen.
No vratimo se dvorcu.
Masivna kapija kroz koju morate proći da biste ušli u Ludwigovo kraljevstvo je dijelom izgubila na svojoj autentičnosti jer se primijeti elektronski semafor koji pokazuje brojeve koji označuju koje ulaznice imaju prolaz. Zatim još jedna novotarija, a ta je da morate skenirati kartu kako biste krenuli s razgledavanjem.
Obilazak traje oko pola sata i uključuje razgledavanje nekoliko prostorija. Ostali dijelovi dvorca nisu otvoreni za javnost, većim dijelom i zbog toga jer dvorac nije ni danas do kraja dovršen, barem ne u onom opsegu kako je planirao Ludwig.
Fotografiranje unutrašnjosti dvorca je strogo zabranjeno, a svaki pokušaj biva zaustavljen uz strogu opomenu vodiča.
Obišli smo kraljevsku sobu (iako nedovršena, zaustavlja dah svojom raskošnošću i impozantnošću), blagovaonicu, spavaću sobu (sva u drvetu s gotičkim elementima, uz velike svijećnjake i glomazni krevet), oratorij, umjetnu pećinu (Ludwigova fiks ideja koja se morala ostvariti, a napravljena je u prolazu između dnevne i radne sobe), kapelicu (kao i u drugim dijelovima dvorca, i ovdje na zidovima prevladavaju vjerski motivi, motivi iz njemačkih legendi ili iz Wagnerovih djela), kuhinju te najraskošniju prostoriju, glazbenu dvoranu.
Iako ova glazbena dvorana posjeduje vrhunsku akustičnost i danas se koristi za koncerte koji su poznati i izvan granica Bavarske i Njemačke, ekscentrični Ludwig joj nije želio udahnuti život i za njegove vladavine nije se nikada koristila, kao da ju je sebično čuvao samo za sebe.
Dok obilazite prostorije, često se susrećete sa drugim grupama posjetitelja jer se pokušava izići u susret rijeci turista te organizatori ovom isprepletenošću pokušavaju barem malo skratiti čekanje za obilazak.
Nakon glazbene dvorane, službeni obilazak je gotov te se uskim hodnikom upućujemo k izlazu, usput prolazeći kroz suvenirnicu s papreno skupim suvenirima. Razgledavanje je gotovo, ostaje uspomena na „dvorac iz bajke“ koji nas vraća u srednjovjekovno doba vitezova, iako je napravljen tijekom 19. st.
Za kraj
Drago mi je da sam ispunio obećanje. Djeca će ovo putovanje pamtiti cijeli život, obogatilo ih je i i proširilo im vidike. Tko zna, možda se i u njima probudi želja za putovanjima i stvaranju uspomena koje obogaćuju život i daju mu jedan novi smisao.
Do novog putopisa, Marko Suton
