Baviti se sportom nije lako – brzo prestane biti zabava i postane očekivanje. Istraživanja pokazuju da se 70 posto djece u SAD-u prestane baviti ekipnim sportom kojeg su do tada trenirala uglavnom do svoje 13. godine. Je li razlog dosada ili nešto drugo?
Navodno, objašnjenje je puno kompliciranije i posljedica je ekonomskih, kulturalnih i organizacijskih stavki. Upravo zbog kombinacije tih faktora djeca se počnu okretati od bavljenja sportom u godinama kada bi od njega mogli imati najviše koristi. Naime, sport je dobar kako za fizičko tako i za psihičko zdravlje djeteta, nudi mu mogućnost da osjeti uspjeh, ali i poraz, da kalkulira te potom nauči o posljedicama svog kalkuliranja. Tu je i pripadnost timu što je dobro za socijalizaciju i razvoj karaktera te naravno, dijete je posvećeno nečem drugom osim tv ekranu i igricama.
No, kada sve to djeci prestane biti zanimljivo i što se sve ispriječi do 13. godine?
Nije zanimljivo jer je osmišljeno da ne bude
Kako se djeca približavaju srednjoškolskom uzrastu, sustav sporta usmjerava se prema kompetitivnijim i ambicioznijim igračima i njihovim potrebama. Očekivanja polako rastu. Obično se za djecu koja odustanu prije 13 godine smatra da su to ona nenadarena koja su u stvari dosegnula svoj maksimum. Oni koji pak nastave dalje ubrzo shvate da je potrebna sve veća predanost i da obaveze prema sportu rastu.
Sve to dovodi do toga da dijete postane okruženo ljudima koji se nadaju nekoj vrsti uspjeha. Od trenera, do roditelja. A samim time razočarenje će kada dođe, a uvijek dođe, biti veće. No, ništa od toga nije pogrešno, a dijete se uči predanosti, napornom radu, otpornosti i gradi karakter – a to nije za svakoga.
Društvo ne podržava stariju djecu koja igraju “samo radi zabave”
Roditelji danas osjećaju pritisak da odgoje uspješnu djecu što znači da očekuju od njih da budu najbolji. Ako u nečem nisu baš dobri, treba “srezati gubitke” i okrenuti se području u kojem će zablistati. Možda je to školski orkestar gdje će biti prva violina umjesto nekog drugog klinca koji će upravo zbog toga odustati i okrenuti se robotici.
Dakle, ako dijete trenira nogomet u klubu i ne postiže značajnije rezultate te često grije klupu, vjerojatno pomišlja da je došlo vrijeme za odustajanje jer ne može prijeći na tu neku višu razinu.
Djecu se jasno potiče da se specijaliziraju za nešto i postignu najviše moguće na tom području
Sve više i više, djecu se pritišće da pronađu svoju strast te da u tom području i napreduju. Naravno da ima djece koja će to i postići, no o ne bi trebala biti zadaća.
Pojavljuju se mnogi protivnici ovakvog stava u obrazovanju, jer to bi značilo da dijete treba što prije odabrati što ga zanima i otkriti u čemu je dobro te se specijalizirati za to područje, bilo da se radi o umjetnosti, glazbi, sportu ili glumi, dok drug interese u životu treba ostaviti po strani.
Razvija se i štetna osnovna poruka, a ta je da dijete može ili uspjeti ili podbaciti, što za dječje samopouzdanje sigurno nije dobro. No, okolina nam se mijenja i roditelji i treneri sve više počinju biti usmjereni na ishod, a manje na sport kao način rekreacije i zabave. Na kraju, tinejdžeri čiji roditelji “zagrizu” za sport, padaju u depresiju i postaju anksiozni ako ne uspiju ispuniti očekivanja, a ta su naravno, da budu najbolji.
Za uspjeh treba platiti i određenu cijenu
Biti dobar ili najbolji u nečemu nije jednostavno i traži brojna odricanja. Skupo je, ali na više razina od one financijske. Djeca koja nešto predano treniraju znaju koliko takav život nosi odricanja – njihovi rasporedi uglavnom su usmjereni samo na određene aktivnosti, slobodnog vremena je malo, društveni život vrlo je ograničen.
Uz sve to, javlja se i pritisak igranja na višoj razini, što može biti dobro ili loše, ovisno o tome koliko je zdrava okolina u kojoj se mladi sportaši kreću. No, mnoge obitelji nisu spremne platiti cijenu ozbiljnog sportskog života jer to znači odricanje za sve njih. Brojni treninzi, kupovanje nerijetko skupe opreme, individualne poduke, sportski kampovi i izleti, turniri i putovanja koja se smatraju obaveznima a ne opcionalnima. Dolazi se do jednostavne računice: Roditelji s niskim prihodima ili obitelji sa samohranim roditeljem gotovo pa sigurno ispadaju iz igre.
Sama dob je izazovna
Trinaest godina je osjetljiva dob. Ponajprije na školskom planu – školi se treba sve više posvetiti. mnoge se također u toj dobi potiče da izaberu ono što ih najviše zanima. Djeca tada otkriju da imaju sve manje vremena za sebe i neke slobodne aktivnosti i igru kao što su imala ranije.
No, to je doba i društvenih te emocionalnih promjena. S 13 godina djeca stalno idu naprijed natrag i gube se između visokih očekivanja i nedostatka samopouzdanja. Mnogi se povode i za svojim prijateljima koji također napuštaju neku sportsku grupu – jer svatko želi zadržati svoje društvo i osjećati se prihvaćeno.
Tu su i mobiteli, društvene mreže, socijalizacija putem interneta – većina djece u dobi od 13 godina već ima svoj mobitel, a njih 92 posto svaki dan su prisutni na društvenim mrežama.
Budi najbolji ili nestani
Tu je i naša kultura koja se s godinama također mijenjala i prilagođavala. Danas je ona takva da potiče specijalizaciju, usavršavanje i izvrsnost na određenom, uskom području. Kada si takav elitni pripadnik, sva su ti vrata otvorena i uspjeh zajamčen. Sve drugo vodi u osrednjost. Ne ptiče se djecu da isprobaju što više novih stvari, već da se odluče za jednu te da u njoj budu najbolji. Igranje za zabavu u redu je do određene dobi, ali nije više u dobi od 13 godina. Umjesto da roditeljima bude prioritet odgojiti zdravu i sretnu djecu, potiče s kompetitivnost, nagrađuje isključivo izvrsnost i hvali samo uspjeh. Dok je okruženje u kojem i sami roditelji djeluju takvo, mala je šansa da će se nešto po tom pitanju promijeniti.
dječjaposla.com
