Tko se jednom napije vode sa Baščaršije, nikad više iz Saraj’va taj otići ne umije – stihovi su jedne od sevdalinki kojima je opjevano vodno bogatstvo glavnog grada Bosne i Hercegovine. To bogatstvo bi moglo postati prošlost koje ćemo se prisjećati pjesmama.
Sušna 2024. godina je surov pokazatelj da se na putu da pitka voda postane mit u Sarajevu. Krivac za to je isključivo čovjek. Klimatske promjene, koje za posljedicu imaju i suše, uzrokovane su ljudskim djelovanjem, piše portal Klix.ba.
Ovogodišnja suša je do sada značila visoke temperature i izostanak padalina. Upravo su padaline, prvenstveno zimi, nužne kako bi grad tijekom cijele godine imao vodu, posebno ljeti.
Bjelašnica, Igman i Sarajevsko polje
Naime, da bi tijekom cijele godine bilo dovoljno vode, ključno je da se ta količina vode osigura padalinama na planinama Bjelašnici i Igman.
Padaline na ovim planinama prolaze ispod njihove propusne strukture i akumuliraju se u Sarajevskom polju, koje je doslovno podno Igmana, tj. na Ilidži. Sarajevsko polje je uglavnom vodozaštitna zona jer se iz ovog polja veći dio grada napaja vodom. Bačevo je najznačajnije izvorište Sarajevskog polja.
S obzirom na prirodnu ulogu spomenutih planina u vodosnabdijevanju, pojedini tvrde da je zbog građevinskih aktivnosti, odnosno urbanizacije na ovim planinama upitan kvalitet vode. S druge strane, u županijskom poduzeću Vodovod i kanalizacija (ViK) uvjeravaju da je voda zdravstveno ispravna.
Kao što je sporno ono što se događalo i što se događa na Bjelašnici i Igmanu, sporno je i ono što se događa s vodozaštitnom zonom.
Profesor na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu (PMF UNSA) Edin Hrelja je u razgovoru za Klix.ba prije dvije godine izjavio da su utemeljena upozorenja da je vodozaštitna zona ugrožena, prije svega građevinskim aktivnostima.
Kako je ukazao, zbog građevinskih radova se ispiru površine te tako onečišćena voda kasnije dospijeva do izvorišta. Tom prilikom je napomenuo da je na Bjelašnici i Igmanu izgrađen veliki broj građevina, a da pritom nije riješena kanalizacija.
“Otpadne vode s tog područja završavaju u jamama, voda se procjeđuje i dolazi do naših izvorišta. Istraživanjima je utvrđeno da su pojedina izvorišta zagađena bakterijama, kao što su streptokok i ešerihija koli”, obrazložio je Hrelja.
Podsjetio je da se vodozaštitne zone ne ugrožavaju samo građevinskim radovima. Kao aktivnosti koje mogu biti opasne istaknuo je i one poljoprivredne. Naime, upotrebom kemikalija u poljoprivredi može se onečistiti voda.
Značajan problem s vodozaštitnom zonom jeste taj što je na njoj veliki broj parcela koje su u privatnom vlasništvu. Vlasnici tih parcela su nezadovoljni zbog toga što im je zabranjeno da tu imaju skoro bilo kakve aktivnosti. Ako im to ne bi bilo zabranjeno, jasno je kakve bi posljedice bile.
Moguće rješenje bi, prema pojedinim procjenama, koštalo nekoliko milijardi KM, a to je da Sarajevska županija otkupi privatne parcele u vodozaštitnoj zoni. No, s obzirom na to da je voda neprocjenjiv resurs, onda bi to bio itekako opravdan potez.
U gradu bez vode nema života
Izostanak ovog ili drugog poteza za očuvanje vodozaštitne zone, kao i drugih poteza za očuvanje pitke vode, odnosno prirode, bi mogao značiti da Sarajevo postane grad u kojem niko neće željeti živjeti i u kojem niko neće željeti imati vlast – koliko god to djelovalo nestvarno. Pođite od sebe, da li biste željeli živjeti i/ili biti vlast u gradu u kojem nema izvora života.
Ova činjenica nameće da se odgovori na dva pitanja. Jedno je koje su granice ekonomskog i urbanističkog razvoja Sarajevske županije. Ako taj razvoj bude u potpunosti na štetu prirode, šta je onda grad bez vode? Drugo pitanje je kako će klimatske promjene u budućnosti utjecati na zalihe vode. Odgovor na ovo pitanje bi trebao odrediti pravac razvoja Sarajeva.
