Na sarajevskoj premijeri dokumentarca “Vaha – moja istina” pojavio se i Zdravko Mamić, bivši čelnik Dinama koji je, zajedno s bratom Zoranom, Halilhodžića i doveo u taj klub čiju je momčad Vaha vodio 10 mjeseci.
– Napravio sam sve da Vaha dođe. Žao mi je da to nije trajalo duže jer je ostavio veliki trag u Dinamu. Stabilizirao je klub i nakon njegova perioda je krenuo Dinamov uzlet u Europi. Bili smo izuzetno bliski, baš prijatelji. On je veliko nogometno i trenersko ime, ali smo pali na gluposti. Bila su to dva ega. Igrali smo utakmicu protiv Intera iz Zaprešića, rezultat je bio 1:0, publika je bila nervozna i to se prenijelo na mene. Smatrao sam da bi bilo dobro da odem do svlačionice i napravim pritisak na igrače da se trgnu. Izrazio sam mu želju da uđem u svlačionicu, on je to jako teško primio i kasnije su pale grube riječi. Nakon toga sam mu se ispričao i danas smo dobri prijatelji.
Težak poraz od Bayerna i smjena Jakirovića?
– Jako mi je teško pao taj poraz jer smo krvnički gradili ugled Dinama. Ovaj poraz će obilježiti navijače, igrače, trenera, rukovodstvo… Nisam bio ludi optimist jer je Bayern jedna od najboljih momčadi, ali nisu mi bile uvjerljive igre koje smo pružali – rekao je Mamić i dodao:
– Ja sam neviđeni navijač i manje. Ništa manje nego što sam bio cijeli život. Povukao sam se iz javnosti i diskusija o Dinamu. Moj period je bio vrijeme moje radosti, netko će ga ocijeniti bolje, a netko lošije. Želim novom rukovodstvu da nadmaši moje rezultate.
Tko treba naslijediti Jakirovića?
– Nema Dinamo puno izbora, a ima rješenje. To je Vahid Halilhodžić koji bi napravio čuda. Druga osoba je Nenad Bjelica. Oba su slobodna i ne znam zašto izmišljamo toplu vodu.
Govorilo se da je struja današnjeg predsjednika Velimira Zajeca pobijedila Mamićevu i preuzela klub.
– Meni je žao da se to tako tituliralo. Ljudi koji su sudionici te borbe znaju da ja nisam tu bio. Da jesam, siguran sam da bi moja ekipa pobijedila. No, to nije dobro za klub. Dobro je da je došlo do promjene jer je neizdrživo da ja iz druge države i teretom koji nosim vodim klub. A ljudi koji su bili “moji” nisu bili dovoljno borbeni i uspješni. Na jedan način su bili spriječeni i politički. Ovu garnituru većinu ne poznam i želim im svu sreću svijetu. Ne da ja nisam problem nego šaljem dobru vibraciju iz Bosne i Hercegovine.
Kakva je njegova situacija? Europski sud za ljudska prava odbio je tužbu koju su braća Mamić podnijela protiv Hrvatske. Ima li sada neku drugu pravnu mogućnost?
– Nažalost, ne. To je prvi trenutak u mojih 65 godina da sam uzdrman jer sam bio neviđen optimist. Ne samo ja nego i stručnjaci su rekli da je postupak otvoren. Samo dva posto tužbi dođe na razmatranje i ja sam bio među njima. Javnost ne zna da su četiri puta ad hoc mijenjani suci u mom predmetu, naravno da sam poslije povezao da su to radili dok nisu našli suca za takvu sramotnu presudu. Uopće se nije tretirala povreda mojih ljudskih prava jer su na kraju odlučili da neće raspravljati o tim pitanjima. Pokazali su da je država Hrvatska važnija od ljudskih prava. To je sramota Europskog suda za ljudska prava i Republike Hrvatske – rekao je Mamić i dodao:
– Tamo je Hrvatsku predstavljala Štefica Stažnik koja je četiri godine prije toga bila u konzulatu u Canberri sa svojim ljubavnikom Đurom Sessom. Zna se da sam u konfliktu s njim jer sam ga optužio da sam mu nosio novac kao predsjedniku suda. Sada vidim da su oboje kandidati za ustavne suce. Baš sam tužan, ali će mi biti potrebno nekoliko tjedana da krenem dalje. Moja situacija je bezizgledna jer više nemam mogućnosti na žalbu.
Na kraju je završio:
– Ne osjećam se bjeguncem. Ja sam državljanin Bosne i Hercegovine i osjećam se kao u kući, a drugo – nisam kriv. S ponosom nosim svoju presudu. Moja prva država Hrvatska se odlučila tako obračunati sa mnom što znači da sam ja veliki i važan čovjek. Rijetko je koji građanin doprinio svojim davanjima i podržavanjima za vrijeme rata kao ja. Danas zbog hrvatske reprezentacije osam milijardi ljudi zna za Hrvatsku, a ja sam sudjelovao u toj priči. Pomažem kćerima u biznisima koje su pokrenuli i ne osjećam se da sam kriv.
Večernji list
