Na kućnome pragu nema niti majke niti ćaće

KAD OTVORIM STARA VRATA
Nekada su ruže cvale,
u dvorištu rodne kuće,
u korov je sad zarasla,
poznat ju je nemoguće.
Stari bunar zarasto je,
ne vidi se ni on više,
dal je prazan il ga pune,
sad jesenje ove kiše.
Dočekat me neće tamo,
ni kuštravo ono mače,
ni psa Žuće neće biti,
da zalaje i da skače.
Na kućnome pragu nema,
niti majke, niti ćaće,
zaspali su već odavno,
nema više tu ni braće.
Otišli su roditelji
na Božju stazu dugu,
ostaviše kuću praznu,
ostaviše bol i tugu.
Na grob ću im odma poći,
da isplačem suze svoje,
upalit ću dvije svijeće,
za najdraže, meni moje.
Kad u sumrak dođem kući
i otvorim stara vrata,
izgledat će kao tuđa,
meni posve nepoznata.
KATARINA ZOVKO IŠTUK
Mostar. 13. 11. 2018.