Otišao je moj prijatelj Taramba. Otišao je je stazom što vijuga. Otišao je naglo i prerano, i njegov odlazak bio je šok za sve koji su ga poznavali.
Tek za koji dan ili mjesec shvatit ćemo koliko smo izgubili njegovim odlaskom i takvi se ne rađaju tako često. Za Tarambu znam otkako znam za sebe. Bio je ne samo nogometna nego i urbana legenda Mostara.
Jednako dobro snalazio se na velikom i na malom igralištu. Oni koji su ga gledali na travnjaku ili bilo kojem drugom igralištu znaju o čemu pišem. Uz sav svoj nogometni talent imao je urođen ulični mangupluk. Kada se to spojilo u jedno dobili smo jednog od najboljih koji je trčao mostarskim igralištima i ledinama.
Taramba je igrao za raju i zanemarivao je taktiku. Koga briga za taktiku, ako je raja zadovoljna. A raja je bila zadovoljna i dolazila je gledati Tarambu iza Stare gimnazije, na Kantarevac ili na stadion.
Da nije živio za raju i za Mostar mogao je napraviti puno više, ali duh mostarski nije mu dao mira biti daleko od mjesta gdje se rodio. Danas djeca s desetak godina imaju sve što je potrebno za nogomet, a većina ih je tu jer im roditelji misle da su rodili novog Modrića.
Taramba kao dijete nije imao ništa, osim urođenog talenta za loptu i volje trčanja za njom po cijele dane. Sjećam se da je i kao igrač igrao u starim kopačkama, pa se jednom igrač Partizana sažalio nad tim i poklonio mu kopačke. Danas to možda sliči na frazu, ali to je jednostavno bilo tako.
Reći će mnogi da je bio penicilin za Dinamo. Uvalio je zagrebačkim plavim ona četiri komada na Veležovom turniru o kojima se i danas priča. Mnogi se sjećaju i finala Kupa kada je Velež svladao Dinamo 3:1 i kada je Taramba vrtio Arslanovića pa pričaju da mu se i danas od toga zna zamantati. Mogao bi sada nadugo i naširoko o njegovim igrama, ali sumnjam da bi to do kraja mogao opisati.
Nogomet je bio njegov način i stil života i nikada iz njega nije otišao. Nakon rata okrenuo se trenerskom zanatu. Bio je i više nego uspješan u ta vremena s obzirom na (ne) uvjete u kojima je radio. Ni tu nije mario za taktiku.
Nogomet je igra u kojoj znaš ili ne znaš, a njegovo oko bi znalo ispravno procijeniti bilo koga nakon samo nekoliko dodira s loptom. Nakon što se posvetio djeci ni tu nije bilo puno taktike. Često bi skupa gledali mlađe kategorije i bilo mu je nekada teško svariti kada je gledao pojedine anti talente.
To nije mogao svariti do svojih posljednjih dana. O njegovom smislu za šalu i liskaluk moglo bi se napisati puno toga. Svi su željeli biti u njegovom društvu jer su znali da od Tarambe ne boli glava i da će se iskreno od srca smijati njegovim šalama.
Mlađi su mu se divili i upijali sve što im je prenosio, a stariji su znali da mogu biti sretni jer su živjeli s njim. Nije volio nikakav publicitet, i često mi je govorio da ga ne slikam i uvijek je odmahivao i skrivao lice.
I dok pišem ovo sve kontam da nije istina da ga nema. Svako jutro sve kontam sad će izbit pred mene u Radićevoj. Pamtit ću te susrete dok sam živ. Pamtit ću i one scene kada je nekoliko tisuća ljudi dolazilo iza Stare gimnazije da gleda njegove majstorije. Pamtit ću ga kao i Arslanović iz one utakmice kada je bio na ringišpilu.
Pamtit ću i njegov izlazak u Europu sa Zrinjskim. Pamtit ću puno toga što se tiče mog prijatelja Tarambe. Otišao je moj prijatelj Taramba, čovjek koji je živio za raju i zanemario taktiku i uspio u tome. Otišao je je stazom što vijuga.
