– Ako nemaš auto, stan i dobrih para, ne treba ti se ženiti. Džaba ti lipota i dobrota…, danas su druge navade. Mi stariji ćemo kazati da živimo u društvu obrnutih vrijednosti, dok će mlađarija reći da je danas ono pravo. I kako su ovo prave vrijednosti. Možda i jesu one materijalne, hedonističke, kako ih još zovu, ali u nekadašnjem sustavu vrijednosti one su zauzimale posljednje mjesto.
Ispred njih su nekad bile one moralne i unutarnje ili duhovne, koje su se danas zatomile – glasno razmišlja osamdesetogodišnji Ante Vukušić iz Katuna-Prpuše u općini Šestanovac naslonjen na rame svoje životne suputnice Marije tijekom proslave njihovih šezdeset godina zajedničkog života.
Bila je to prilika da se nanovo evociraju uspomene. Nakon obnove zavjeta u crkvi sv. Liberana na Mejašima gdje Vukušići žive zadnjih četrdesetak godina, fešta se preselila u obiteljsku kuću. Njihovih troje djece, petero unučadi i sedmero praunučadi zalog su budućnosti.
Svjesni su slavljenici današnjeg vremena kada i gdje god da se okrenete, svugdje kao iz paštete iskaču recepti za uspješan brak, sretnu djecu, veselo djetinjstvo, ne podržavajući nekakve internetske brzopotezne floskule, kako u tri tjedna postati idealan roditelj, suprug ili supruga.
– Sa nepunih četrnaest godina otišao sam raditi u Sloveniju. Raditi da bi preživjeli, bila je jedina mogućnost tog vremena. Nakon nekoliko godina provedenih u susjednoj državi, kao i većina naših, otišao sam za Njemačku iz koje sam se vratio nakon četrdeset četiri godine.
Svaku teško zarađenu marku stoput sam preko ruke prevrnuo prije nego bi je potrošio. Kako i ne bi, kada sam s radom počima u šest ujutro, a završava u šest navečer. Dvanaest sati teškog rada. Onda dođi u stan u Koblenzu gdje sam stanovao i dočekaju vas samo zidovi. I tako iz dana u dan – sjeća se Ante Vukušić, tih teških dana i godišnjih odmora kada bi se vraćao na selo i odmah iz odijela u trliš.
Čim bi izišao iz vlaka, spominje se slavljenik, trkao bi na autobus i put Prpuše. Nije ima kada spavat i odmarat, već bi sam samcat „napadao“ temelje buduće kuće. Nakon što je sve posložio, svaki idući „urlap“ bio je predviđen za jednako zahtjevnu bauštelu, ovog puta na splitskim Mejašima, gdje i danas živi.
– Bio sam k‘o automobil kada ga kresneš i samo dodaješ gas. Nikada stat. Tek kada sam došao u mirovinu, više nisam radio. A nisam ni moga. Teško životno breme ostavilo je traga. Operacija kuka, slijepog crijeva u Njemačku zadnjih deset godina dovelo je i moju Mariju. Tada se sve promijenilo. Kada si došao kući, imao si skuhano i oprano i sve je funkcioniralo – od dragosti će Ante ne dižući pogleda sa svoje izabranice.
Jednako tako je bilo i onog prvog dana kada su se upoznali.
Vjenčali su se u crkvi sv. Jakova u Cisti Velikoj, gdje su se supružnici zavjetovali na vječnu ljubav. Marija je nakon toga svo to vrijeme živjela sa svekrom i svekrvom i nisu je mimoišli svi ti teški kućanski i poljoprivredni radovi. I prtila i nosila, kopala, spremala i kuhala.
A Ante je dva mjeseca nakon vjenčanja otišao u vojsku. Osamnaest mjeseci plus četrdesetak godina odsustva u Njemačkoj, Marija je iščekivala dan kada će njen Ante doći kući.
– Ma, koja bi to danas čekala. Otišla bi prvom prilikom – kazuje nam Marija poučena današnjim prilikama po pitanju braka i zajedništva.
– Bilo je teško, a opet lijepo. Živjela sam za dan kada će doći. Svako njegovo pismo sam po sto puta pročitala. Nikada me nije opsova. Zapamtite, nikada. Da smo se porječkali, jesmo. ‘Ko kaže suprotno, laže. Ali poštivanje i međusobno uvažavanje, bilo je ono što nas je održalo.
Evo prošlo je šezdeset godina kada smo pred Bogom i ljudima rekli ono sudbonosno „da“. Hvala Bogu iza nas je troje djece, petero unučadi, sedmero praunučadi i osmo je na putu. I što će vam više u životu – zadovoljno će Marija.
Slavljenici su nam na kraju otkrili na koje su stvaru najponosniji.
-Ponosimo se na tri stvari u životu. A to su, vjera, ljubav i znanje. S vjerom smo započeli, uz ljubav sve izdržali, a znanjem postigli što smo mogli – sjetno će Vukušići s molitvom na usnama za svoju obitelj,u zajedništvu, kako na početku tako i sada. Zajedno korak po korak, dok ih smrt ne rastavi.
