Marino Marić, proslavljeni hrvatski rukometaš, potpisao je za Sesvete. Svoj debi na mjestu kružnog napadača imat će u nedjelju kada Sesvete u svojoj dvorani Jelkovec dočekuju Nexe u prvom kolu lige za prvaka Hrvatske.
Marino Marić vraća se tako u hrvatski rukomet nakon 11 godina. Naime, od 2009, do 2014, nosio je dres Zagreba. Iz Zagreba odlazi u Njemačku gdje je igrao za Melsungen, Leipzig i Stuttgart s kojim mu je prošle godine istekao ugovor. Od tada je bio bez kluba pa se u 35. godini odlučio vratiti u Hrvatsku. Za hrvatsku reprezentaciju nastupao je od 2013. do 2022. godine. Osvojio je s Hrvatskom jedno srebro i dvije bronce na europskim prvenstvima, te broncu na svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 2012.godine.
– Na Igre u London 2012. nisam išao jer me izbornik Goluža nije zvao, a preskočio me i za sljedeća tri velika natjecanja. U reprezentaciju me vratio Željko Babić, kada smo na Europskom prvenstvu u Poljskoj osvojili broncu. Onda su me malo zadesile ozljede zbog kojih sam propustio Igre u Riju, svjetska prvenstva u Francuskoj i Njemačkoj 2017. i 2019. godine. Kao klinac sam htio igrati nogomet. No, roditelji su mislili drukčije. Rekli su mi da mogu trenirati bilo što, ali samo ako je u dvorani. Nisu htjeli da treniram vani, na hladnoći i kiši. Tako sam se s devet godina upisao u Rukometni klub Zrinjski – rekao je Mara, ali ni u toj dvorani uvjeti nisu bili puno bolji.
Mostar ima samo jednu dvoranu, koja je neuvjetna, ali u njoj treniraju svi sportaši. Unatoč toj neuvjetnosti iz nje su uz Marića izišli i Bojan Bogdanović, braća Karačić, pa i Marinov brat Marijan. Marić voli Mostar, svoj rodni grad. Voli doći u njega, prošetati, družiti se s prijateljima, loviti ribu. U početku je u Zrinjskom igrao na mjestu lijevog vanjskog pucača.
– Da, ali me pozicija kružnog napadača uvijek privlačila. Nakon tri godine ozlijedio nam se pivot i to je bila prilika za mene. Naravno, odmah sam je ugrabio, priča Mara.
Kakvo vam je bilo djetinjstvo u Mostaru?
– Rođen sam i odgajan za vrijeme rata, ali djetinjstvo mi je bilo divno. Ne sjećam se baš puno toga jer sam bio mali, ali se sjećam da smo se znali igrati ispred zgrade i da su mi roditelji uvijek govorili da ne idem nikako do kraja zgrade jer ondje vrebaju snajperi. Kad sam bio malo stariji, proglašeno je primirje. Dolazim iz obitelji u kojoj je bilo važno jeste li dobar čovjek, a s druge strane nije bilo važno tko je koje nacionalnosti, prisjeća se tih dana Marino.
U prvoj momčadi Zrinjskog debitirao je sa 16 godina, a nakon što je s Hrvatskom 2009. osvojio svjetsko zlato u Tunisu za igrače do 19 godina, dobio je poziv PPD Zagreba.
– U Mostaru sam završio osnovnu i srednju školu i potom se uputio u Zagreb. Zoran Gobac i Bartol Kaleb, tada čelni ljudi kluba, našli su se s mojim roditeljima i sve su brzo dogovorili. Meni je bila velika čast igrati s Lazarovom, Džombom, Balićem, Štrlekom, Valčićima… Pored mene su na pivotu tada u Zagrebu bili Norvežanin Loke i Slovenac Lubej. Treneri su mi bili Maglajlija i Bašić i oni su mi davali puno prilika za igranje. Hvala im na tome.
Što volite raditi u slobodno vrijeme?
– Inače jako volim provoditi vrijeme na Neretvi. Ljubav mi je ribolov. Imam kompletnu opremu za lov pastrva, koja je vlasništvo mog tate. Ima raznih tehnika kako se love, ali o tome ćemo nekom drugom prilikom – istaknuo je Marić.
Osim što igrate i pratite rukomet, pratite li još neki sport?
– Često znam gledati nogomet, uglavnom lige tzv. petice. Najdraži klub mi je Barcelona. Pratim i NBA ligu zbog Bogdanovića.
S obzirom na to da ste iz Mostara, jeste li ikada skakali s čuvenog mosta?
– Znate za priču da kada pravog Mostarca pitate je li skakao s mosta, on uvijek mora reći da jest, makar i lagao. Šalim se, nisam skakao, premda sam puno puta bio na mjestu odakle se skače. Vjerojatno bih skočio (smijeh) kada bih morao od nečega ili nekoga bježati.
Večernji list
