POVRATAK
Zarasla je kuća stara u korov i travu,
iz srca je ja ne brišem, ne dam zaboravu,
otišli smo nekad davno, zaključali vrata,
potjer’o nas zloduh mržnje, u vihoru rata.
Teška srca krenuli smo, sa suzom niz lice,
na put dugi, skroz neznani, kao izbjeglice,
na tom putu nepoznatom, negdje zastadosmo,
nismo znali u tom trenu, ni tko smo, ni što smo.
Od tog dana ja tugujem i osjetim sjetu,
živim život očajnika, u tuđemu svijetu,
bole rane iz prošlosti, to mi dušu para,
iz srca mi ne izlazi, moja kuća stara.
I djeca su već odrasla, ovdje u tuđini,
al’ i oni žele poći, svojoj domovini,
vuku geni roditelja, u tu zemlju snova,
zove natrag djedovina, zemlja Hercegova.
Odluku sam ja donijela, čvršću od čelika
i nitko me više neće spriječiti u tome,
vraćam ti se kućo stara, moj voljeni dome,
očistit ću korov s tebe, pokositi travu,
a tuđinu napustiti, dati zaboravu.
Katarina Zovko – Ištuk
Mostar 03. 03. 2017.
