Uz svesrdnu pomoć ostataka međunarodne zajednice, BiH je proteklih mjeseci dovedena do zida. Potpunu blokadu institucija i bilo kakva napretka pojačalo je suđenje Miloradu Dodiku i njegov odgovor na prvostupanjsku osuđujuću presudu. Sada, kad se došlo do ruba, jasno je da je vrijeme za neki novi početak
Baš u godini kada obilježava tri desetljeća Daytonskog sporazuma koji joj je donio mir, BiH se suočava s najvećom poslijeratnom krizom. Naviknuti na život između stalnih političkih i međunacionalnih trvenja, bh. građani danas su zabrinutiji nego ikad prije.
Vrlo je vjerojatno da upravo proživljavaju vrhunac krize koja zatvara 30 godina vrlo burnog razdoblja u povijesti BiH. Daytonski sporazum donio je mir i potpuno novu strukturu države. Jedinstven je to primjer ustroja kakav nikad prije, a ni poslije nije viđen. Američki eksperiment pokazao se uspješnim u osnovnoj ideji da donese mir. No koncept jedne države, dvaju entiteta i triju naroda prolazio je kroz različita iskušenja i gotovo da bi se cijelo postdaytonsko razdoblje moglo definirati u tri vremenski prilično jednake etape.
Prvih od pet do 10 godina obilježilo je suočavanje s ratnim nasljeđem, a tada je i uloga međunarodne zajednice bila najintenzivnija. S javne i političke scene odlazili su ratni lideri, procesuirani su barem neki zločini, uspostavljale su se institucije predviđene Daytonom, a tri zaraćene strane polako su postajale partneri jedne drugima. Nažalost, kako je vrijeme odmicalo, međunarodni predstavnici, uz brojne pozitivne reforme, nametali su i neka rješenja koja su, poglavito kada je riječ o Hrvatima, znatno derogirala njihovu nacionalnu poziciju na entitetskoj i državnoj razini. Posljedice tih “reformi” osjete se i danas, ponajprije u hrvatsko-bošnjačkim odnosima. S druge strane, mnoge su reforme relativno uspješno provedene. Za razliku od one izborne, reforme obrane, financijskog i obavještajnog sustava mogu se smatrati uspješnima.
Druga postdaytonska etapa ostat će upamćena po neuspješnim pokušajima međunarodne zajednice da sudbinu BiH i njezina razvoja prepusti domaćim liderima. Svoju spremnost trebali su pokazati temeljitim ustavnim promjenama koje bi omogućile BiH da iz daytonske prijeđe u bruxellesku fazu, kako se to u izjavama američkih i europskih dužnosnika često pojednostavljivalo. Počelo je “travanjskim paketom” 2006. koji je tijesno oboren u Parlamentu BiH. To je izazvalo ljutnju, posebno SAD-a, jer upravo su Amerikanci bili sponzori tih ustavnih reformi koje su donosile promjene u izgradnji funkcionalne države. Tri godine poslije Europljani su pokušali s Butmirskim pregovorima, ali su oni završeni neuspjehom, baš kao i u međuvremenu postignuti Prudski sporazum tadašnjih nacionalnih lidera Sulejmana Tihića (SDA), Milorada Dodika (SNSD) i Dragana Čovića (HDZ) koji je većina ostalih političkih aktera dočekala “na nož”.
Nakon toga, a govorimo o posljednjih 10-ak i više godina, svjedočimo padu zanimanja međunarodne zajednice za posredničku ulogu u pregovorima između domaćih političara i stalnom te iscrpljujućem nadmudrivanju između entitetskih i nacionalnih politika. Zemlja klizi iz jedne u drugu institucionalnu, političku i sigurnosnu krizu. Stvari se dovode do besmisla, čak je i ono što je nekad bilo snažan zajednički cilj – članstvo u EU – postalo nedovoljno privlačno i nemotivirajuće političkim elitama.
Uz svesrdnu pomoć ostataka međunarodne zajednice, BiH je proteklih mjeseci dovedena do zida. Potpunu blokadu institucija i bilo kakva napretka pojačalo je suđenje Miloradu Dodiku i njegov odgovor na prvostupanjsku osuđujuću presudu. Sada, kad se došlo do ruba, jasno je da je vrijeme za neki novi početak. Preostaje nada da se da ulazi u četvrto razdoblje i, ujedno, četvrto postdaytonsko desetljeće u kojem će domaće političke snage konačno imati mudrosti, znanja i volje trajno stabilizirati BiH kao funkcionalnu državu triju ravnopravnih naroda pod okriljem EU. Sve drugo bit će poraz svih.
Jozo Pavković/vecernji.ba
