Tisućljetna tradicija sicanja, tetoviranja katoličkih djevojčica u BiH, nekad simbol identiteta i zaštite, danas je rijedak, ali vrijedan dio kulturne baštine, prenosi Bljesak.
Tradicija sicanja, odnosno tetoviranja katoličkih djevojčica u Bosni i Hercegovini, obavljala se za Svetog Josipa (19. ožujka) i Blagovijest (25. ožujka), a u nekim dijelovima BiH i na Ivandan (24. lipnja). Iako je ova praksa danas rijetka, još uvijek postoji kao dio kulturnog naslijeđa.
Tetoviranje je imalo kršćansku simboliku, a izvodilo se kao oblik zaštite od nekrsta i trajni biljeg pripadnosti kršćanstvu. Najčešće su ga izvodile starije žene, tetovirajući djevojčice u pubertetu, pa čak i mlađu djecu.
Najčešći motivi su križ, krug, grančica i sunce sa zrakama, a tetoviranje se uglavnom izvodilo na rukama, prsima, rjeđe na čelu.
Smjesa za sicanje izrađivala se od čađi pomiješane s mlijekom i često medom. Pripremljeni simbol nanosio se na kožu, nakon čega su se ubodi iglom ili oštrim predmetom (sica ili boca) ponavljali dok se smjesa ne pomiješa s krvlju.
Profesor filozofije Zoran Stojanović, govoreći ranije za Fenu, istaknuo je da je sicanje nedovoljno istraženo područje.
“Tek smo zagrebali po površini. Dobro bi bilo detaljnije istražiti povijest, simboliku i razloge tetoviranja. Ono je kod katolika u BiH poprimilo kršćanska obilježja i postalo znak identiteta i zaštite od nekrsta”, kazao je Stojanović.
Iako se sicanje danas rijetko prakticira, ostaje vrijedan dio kulturne i vjerske baštine bosanskohercegovačkih katolika.
