Igrala se 20. minuta nogometnog druženja, poznatog kao “Termin četvrtkom”, kad sam, sjedeći na klupi, kao pisac koji vapi za odmorom, s profesionalnom deformacijom da bacim pogled na ono što se događa u našoj svakodnevici, vidio natpis: “Miro, počivao u miru Božjem.”
Ponadao sam se da je neka pogreška, jer Trener, kako sam mu se obraćao upravo iz tog nogometnog vremena, djelovao mi je kao vječni mladić koji ne neće nikad otići, već će vječno uživati u sanjarenju – u onim ljepšim vremenima kada sa svojom majkom Lucom i ocem Stankom razgovara uz prvu kavu u rodnim Vrapčićima, kada sa svojom Zdravkom gradi dom, podiže divnu obitelj, usmjerava ih, gradi neki nogometni tim kakvom se jednostavno moraš diviti. Ali, Miro je otišao na zasluženi odmor, iznenada, u 73. godini života.
U nekoj mojoj mladenačkoj dobi, dok sam maštao kako ću živjeti od nogometa, moj i Mirin put su se isprepleli. Ja u nogometnoj školi legendarnog Dine Vranješa, a Miro tada kao trener – je li u to vrijeme bio vezan za HNK Drinovci, ne mogu se točno sjetiti, ali, lako moguće. No, koje desetljeće i pol kasnije, sjetit ćemo se da smo nekoć, on kao trener i pedagog, a ja kao junior neke momčadi, zajedno išli tim nogometnim putem.
Međutim, ono u čemu smo se pronašli osim nogometa bila je književnost – ili bolje rečeno, ta književna mudrost, neko pučko pisanje i povijest našeg naroda, koja je istovremeno i bolna i lijepa.
Mirin put nije bio lagan. Njegovo svjedočanstvo sačuvano u knjizi “Transverzala zla” nešto je bolno, dramatično, stravično. Čitajući to, svakom normalnom čovjeku stegne se u grlu. Preživjeti takve strahote od zločinaca i nakon svega ostati mentalno snažan, ići putem oprosta – to mogu samo najveći. A Miro je pripadao takvima – najvećima koji su hodali ovom napaćenom zemljom i slobodnim hrvatskim krajevima.
Na predstavljanju mog romana “Pisma iz vječnosti”, u svibnju prošle godine u Mostaru, pojavio se i Miro. Srdačno smo se pozdravili i, poznajući njegovu ljubav prema pisanoj riječi i lijepom izražavanju, znao sam da mogu očekivati da će biti među onima koji će među prvima pročitati knjigu i dati svoje mišljenje. Samo ću reći – to je bila najljepša recenzija koju su Pisma iz vječnosti dobila. A iako je Miro dao suglasnost da to objavim tada, pustit ćemo to protoku vremena, uz samo jednu njegovu rečenicu u kojoj se vidi čemu je i veliki Miro stremio:
“Knjiga je mješavina tame, sunca i svjetlosti, života kojeg ima u vječnosti u ljubavi – bilo ovdje na stvarnim prostranstvima ili gore u Božjim, mirnim, beskrajnim poljima tišine, nade i ljubavi.”
Danas je Miro otišao u ta, kako ih je opisao, Božja, mirna, beskrajna polja tišine, nade i ljubavi.
Vrstan nogometaš, trener, pisac, čovjek koji je iz logora u kojem je bio mučen od strane četničkih struktura izišao još jači, te nam svima pokazao što je kršćansko milosrđe – otišao je u vječnost, mahnuo zauvijek svom Mostaru, svojoj Hercegovini, svojoj Zdravki, s kojom je u travnju ove godine trebao slaviti 50 godina braka. Negdje gore čekat će i nju i sve one koje je ovdje na zemlji radovao. Jer mnogima je pokazao i kako društvene mreže mogu biti zanimljive, mudre, kvalitetne… nažalost, od danas su itekako siromašnije.
Večeras, kao da je i Hrvatska igrala za svog Miru Kolobaru.
Treneru, počivao u miru Božjem.
Željko Andrijanić/Herc.info
