Većinom dvadesetogodišnjaci, bez iskustva, bez velikih riječi, ali s ogromnom vjerom. Nepokolebljivom vjerom u Neovisnu Hrvatsku.
I ljubavlju. Čistom, mladenačkom, hrabrom…
Nismo vagali hoće li se isplatiti, nismo tražili beneficije.
Branili smo narod, branili smo čast, branili smo ime.
Jer kad voliš, ne pitaš.
Siguran sam da je bilo po nama, po toj strasti i idealima, Hrvatska bi danas bila pobjednica u svemu. Imali bismo državu ponosa, reda, rada i poštenja. Imali bismo sustav koji odgaja, ne uništava. Imali bismo mlade koji bi ginuli za Hrvatsku riječima, znanjem, poštenjem, kao što smo mi ginuli tijelima.
A gdje su oni danas?
Gdje su ti mladi politički ratnici?
Zašto se Domovina ne voli u Saboru kao što se voljela u rovu?
Zašto poštenje više nije valuta koja vrijedi?
Jesmo li zakazali u odgoju? Jesmo li negdje putem izgubili lekcije koje smo naučili, na najteži mogući način, krvlju?
Jesmo li prestali pričati istinu o onome kako se voli Domovina?
Možda je vrijeme da ponovno stanemo ispred mladih.
Ne kao vođe, nego kao svjedoci.
Da im pokažemo da se ne živi od Hrvatske, nego za Hrvatsku.
Ivica Primorac
