Njegova životna ispovijest o bračnoj izdaji i izdaji kuma, čovjeka kojem je vjerovao više nego sebi, duboko je potresla sve nas. Marko je odlučio da svoju priču podijeli sa širom javnosti kako bi, kako kaže, možda nekome bio opomena, piše portal aloonline.ba.
Sve je počelo kao bajka.
Marko i Jelena upoznali su se još u srednjoj školi i, kako običaji nalažu, brzo su zasnovali obitelj. Živjeli su skromno, ali sretno — na zemlji koja je stoljećima pripadala Markovim precima.
Njegov kum bio je nerazdvojivi dio njihovih života. Od djetinjstva su dijelili sve: školsku klupu, prve izlakse, radne akcije u selu. Zato je bilo prirodno da baš njega izabere za kuma na vjenčanju.
-Nisam ni slutio da će mi on zabiti nož u leđa – priča Marko dok teško zadržava suze.
Prve sumnje pojavile su se tek nekoliko godina nakon vjenčnja. Kum je dolazio sve češće, a Jelena je uvijek nalazila način da ga ugosti najbolje što zna.
-Pravila je kolače koje ja nisam ni znao da zna da pravi. Kupovala nova vina kad je znao doći. Smijali su se nekim šalama koje ja nisam razumio – prisjeća se Marko.
Ipak, želio je vjerovati da je sve samo u njegovoj glavi. U Hercegovini je kum svetinja, pa je svaku sumnju odbacivao kao glupost. Sve dok jednog popodneva, kada se ranije vratio sa posla, nije zatekao prizor koji mu je zauvijek promijeniio život.
-Čuo sam smijeh iz kuće. Ulazim tiho, ne želeći da ih prepadnem. A onda — kao da mi je neko sve srce iščupao. Moja žena i moj kum, zagrljeni, u mojoj dnevnoj sobi – priča Marko.
Šok, bol, nevjerica.
Pokušavali da se opravdaju, moleći ga za razumijevanje. Govorili su da je „trenutak slabosti“, da se „to više nikad neće dogoditi“. Ali za Marka nije bilo opravdanja.
-U našim krajevima, kum je brat. Žena je stub kuće. Kad ti se oboje uruše u isti dan, nemaš više ni kuće, ni bratstva, ni života kakav si znao – dodaje.
Nije pravio skandal. Samo je pokupio nekoliko stvari i otišao. Noći je provodio na klupi pored crkve, ne znajući kuda dalje. Nakon nekoliko dana, preselio se kod rodbine u Mostar, gdje je našao posao na građevini.
-Telefon mi je zvonio danima. Selo sve zna, selo sve priča. Ali ja nisam imao snage ni da pričam ni da objašnjavam – kaže.
Saznao je da su se kum i njegova bivša ubrzo razišli. Sramota u malim mjestima je kao bolest — teško se liječi. On je otišao u Njemačku, a Jelena je ostala sama. Marko je nakon nekoliko mjeseci odlučio da se vrati po svoju kćerku, koju nije mogao ostaviti da raste bez oca.
-Dijete nije krivo ni za šta. Ona je moj ponos, moje sunce poslije tame – govori kroz osmijeh pun tuge i ponosa.
Danas, Marko živi skromno, ali dostojanstveno.
Njegova kćerka ide u školu, a on joj svakog dana ponavlja koliko su važne istina, poštovanje i čast — vrijednosti koje, kako kaže, više niko ne cijeni onako kako su ih cijenili naši stari.
-Oproštaj? Ne. Nisam im oprostio. Ali sam sebi oprostio što sam bio slijep. I idem dalje. Za sebe. Za nju – završava Marko svoju priču za portal aloonline.ba.
