Poučna priča: Tko ne vidi, nije slijep
Nekada davno živjela je djevojka koja je mrzila samu sebe jer je bila slijepa.
Mrzila je sve osim svog voljenog dečka, koji je uvijek bio uz nju. Rekla mu je: “Kad bih samo mogla vidjeti svijet, udala bih se za tebe!”
Jednog dana netko joj donira par očiju. Kad je operacija završila i zavoji su skinuti, mogla je sve vidjeti, uključujući i svog dečka.
Upitao ju je: “Sad kad vidiš cijeli svijet, hoćeš li se udati za mene?”
Pogledala ga je i vidjela da je slijep! Prizor njegovih zatvorenih kapaka je šokantan. To nije očekivala.
Sama pomisao da će ih morati gledati cijeli život natjerala ju je da odbije udati se za njega.
Otišao je u suzama i nekoliko dana kasnije napisao joj je pismo: “Dobro čuvaj svoje oči, ljubavi moja, jer prije nego što su postale tvoje – te su oči bile moje!”
Ovako obično funkcionira ljudski mozak: Nakon nekog vremena, rijetko se tko sjeća kakav je bio život prije, tko je uvijek bio uz nas u najtežim situacijama..
I danas:
– Prije nego što kažeš ružnu riječ, sjeti se onih koji ne mogu govoriti.
– Prije nego što počneš prigovarati na okus hrane, sjeti se onih koji nemaju što jesti.
– Prije nego što počneš prigovarati na svog muža/ženu, sjeti se onih koji mole Boga da im da voljenu osobu.
– Prije nego što se prigovaraš na život, sjeti se onih koji su rano izgubili život, koji su prerano umrli.
– Prije nego što se prigovaraš na svoju djecu, sjeti se onih koji žele djecu, ali ih ne mogu imati.
– Prije nego što se počneš svađati s onim tko nije pomeo ili očistio kuću, sjeti se onih koji žive na ulici.
– Prije nego što počneš nekoga osuđivati, sjeti se da nitko nije bezgrešan.
– I na kraju, kada te loše misli počnu bacati u depresiju, stavi osmijeh na lice i reci još sam živ, još sam ovdje i zahvali Bogu na svemu.
