„Ne čekajte moj pogreb, dođite dok sam živ/a“ – ove riječi, naizgled jednostavne, nose sa sobom duboku istinu o ljudskim odnosima i prolaznosti života.
One su podsjetnik, gotovo molba, da cijenimo i slavimo ljude dok su ovdje, dok ih možemo dodirnuti, čuti i s njima podijeliti trenutke. Prečesto se zateknemo u odgađanju, uvjereni da će uvijek biti “još vremena”, dok nas stvarnost grubo ne demantira.
Život je nepredvidiv. U vrtlogu svakodnevnih obaveza, jurnjave za uspjehom i rješavanja problema, lako je zaboraviti na ono što je uistalom najvažnije – ljude oko nas. Roditelji, prijatelji, obitelj, kolege – svi oni čine tkanje našeg postojanja. No, koliko često odvojimo vrijeme da ih istinski poslušamo, da im kažemo koliko nam znače, da jednostavno budemo prisutni u njihovim životima? Ponekad se čini da čekamo posebnu priliku, velik događaj, ili nažalost, najtužniji razlog, da se okupimo i izrazimo osjećaje.
Pogreb je takav trenutak. To je vrijeme kada se okupljamo da odamo počast preminuloj osobi, da se prisjetimo njenih vrlina, da podijelimo anegdote i da žalimo za propuštenim prilikama. Ali, što bi bilo kad bismo tu istu pažnju, tu istu ljubav i poštovanje, pružali ljudima dok su još živi? Što bi bilo kad bismo se češće javljali, posjećivali, smijali se zajedno, plakali i jednostavno postojali jedni za druge?
Ove riječi su vapaj o brizi, ljubavi i pažnji. One nas pozivaju da budemo djelotvorniji u svojim odnosima, da njegujemo veze, da ne dopustimo da se tiho ugase pod teretom svakodnevice. Ne radi se o velikim gestama; često su to mali znaci pažnje – poziv, poruka, kratka posjeta, zajednička kava – koji čine razliku. To malo djelovanja gradi mostove, jača veze i stvara uspomene koje traju.
U konačnici, poruka je jasna: iskoristite sadašnji trenutak. Život je dragocjen i prolazan. Ne dopustite da žaljenje zbog propuštenih prilika postane zvučni ili filmski zapis vašeg sjećanja. Dođite, budite prisutni, pokažite ljubav i zahvalnost dok to možete. Jer, kada osoba ode, ostaju samo uspomene, a najljepše su one koje smo stvorili zajedno, dok je srce još kucalo i smijeh odzvanjao.
