Kraj srpnja, ali ne i kraj visokih temperatura. Živa na termometru pokazivala je 29 stupnjeva. Sjeli smo popiti kavu u hladu stare košćele pokraj njegove kuće. Oko nas je bila prelijepo uređena okućnica i pogled u prirodu svuda oko nas. Smjestili smo se u udobnu vrtnu garnituru.
Piše: Daniela Škegro/hercegovka.net
Naslonio je lakat na rub stola i jednom rukom oslanjajući se, a druga je nalikovala položajem kao da će početi listati knjigu, ali knjige nije bilo. Počeo je “razvijati film” u svoj glavi, i jednog trena se činilo kao da ju osuđuje, drugog da na sebe baca krivicu, treći je pak bio zbunjujući. Ali u svakom od njih osjećala se neka čudna ljubav bez ljubavi.
Znaš, život mi je bio “pod špagu”, svaki red se znao. Nalik uredno posloženim policama starinske ljekarne. Zatvorenih očiju znaš gdje je što i kad što trebaš da uzmeš, a najbitnije, znao sam mjeru svemu.
Pričao je držeći tijelo u prvobitnom položaju, tek na trenutak dotičući čelo.
Ona je došla ona i sve poremetila. Tamo gdje bio potpuni red, nastao je nered. Kao da je nekim čudom uspjela u trenu “pomiješati sve moje uredno posložene kutije na policama” i sve postalo drugačije. Nisam se mogao snaći. Slušala sam jer nije bilo potrebe da pitam, razgovor je tekao glatko, kao voda iz posve nove slavine.
Nisam je doživljavao ozbiljno, takve žene uvijek držiš na oprezu.
Nisam joj ni vjerovao, mada sam je uvjeravao da joj sve vjerujem. Bila je nedefinirana. U trenu se činila tako nestvarno blizom, a onda i sjedeći tik uz mene, osjećao sam da je negdje daleko. Toliko daleko da me ne čuje dok pričam, iako je klimala glavom.
Tada je zastao, zapalio cigaretu i nastavio.
Unijela je unijeti buku, tamo gdje je bila tišina. Uspjela je probuditi dio mene koji je odavno zamro. Znala je da kaže što sam želio čuti, a opet prešutjet ono što sam ju pitao. Osmijehom je znala probuditi nadu i kad nade nije bilo. Riječima zaliječiti tamo gdje boljelo, da opet istim tim riječima nanijela čudnu bol kada to nisam očekivao. Nisam ju želio kao što sam do tada umio željeti, a opet, bila je ono što nisam želio izgubiti. Stvarala je osjećaj da sam joj najvažniji na svijetu, da bi već sljedećeg puta rušila mostove koje je sama gradila. Zbunjivala me je, ali se nije dala zbuniti. Bar tako je djelovala. Ponekad jača od stijene, potom nježnija i ranjivija od djeteta.
Opet je zastao, zapalio drugu cigaretu i nastavio.
Ne znam što je ta žena od mene htjela, glas mu je postao neujednačen, kao da je to ono što ga doista muči.
Pričekaj me još trenutak, odoh nam po sok od kadulje. Klimnula sam glavom u znak odobravanja jer rado pijem domaći sok koji njegova majka pravi po starinskom receptu. Ustao je i za nekoliko trenutaka pojavio se s bokalom punim mirisnog soka od kadulje i dvije čaše.
Izvini, reče dok je nalijevao sok u čaše, moram ovo s nekim podijelit i zanima me tvoje mišljenje o svemu tom.
Potom je lagano pijuckajući sok nastavio razgovor.
Znaš, čudna je to žena. Ne, nisam je volio toliko da bih poželio da je cijeli život uz mene, a s druge strane, nisam želio da ode. Bar ne ovako brzo. Ostavila je “nered” iza sebe. Ovaj u kojemu se teže snalazim. Tko će sada “pospremiti”, sve ovo što ona “razbacala”?
Tko će mi opet tako na brzinu razbiti tišinu, podizati osmijehom i liječiti riječima!? Tko će da mi dodatne dušu i kad duše nemam. Bila je odraz žene koja zna što želi i što ne želi, ne odustajući od svojih principa. Čak ni od onih pogrešnih. Bila je dovoljno kratko da uspije da mi pomjeri život i dovoljno dugo da ne znam kako da posložim ovaj ” nered” koji je napravila. I da, nisam ju volio, bar ja mislim da nisam, izgovorio je kao da se pravda.
Želiš li da ti se vrati, upitah ga gledajući ravno u oči. Isti tren je uzeo ne znam koju cigaretu po redu, blijedo me pogledao, to je očito bilo pitanje kojem se nije nadao.
Ne želim, postoje neke stvari koje mi ne odgovaraju i ne želim da se vrati, rekao je.
U tom trenutku, naš razgovor je prekinuo zvuk mobitela.
Lice mu je bilo u nekom čudnom grču kada je na zaslonu ekrana vidio tko ga zove.
Halo, da, jesam, u redu, pozdrav, rekao je i odložio mobitel.
Ona, ona me zvala, reče i ispi čašu soka od kadulje do kraja.
Šutjeli smo, zatim on nastavi.
Pitala me jesam li dobio karte, koje sam tražio da mi nabavi dok smo još bili zajedno.
Želiš li da ti se vrati, upitah ga sada ozbiljnijim tonom.
Ne, rekao sam ti, ne želim. Različiti smo, neke stvari kod nje ne mogu prihvatiti i ne želim da se vrati.
Što onda želiš konkretno kada je ona u pitanju, rekoh, očekujući da će biti konačno jasniju u odgovoru.
Želim da mi se popravi ovaj “nered” koji je ostavila, a nju ne želim, reče malo tišim glasom.
“Nered ” može da “posloži” samo onaj, koji je “nered” napravio i “dovede u red”, a da bi je zaboravio, e tad mora da se dogodi nešto ljepše od tog sjećanja koje bi ga potisnulo, rekla sam čekajući njegovu reakciju.
Ali ja sam je zaboravio, mislim ne želim da se vrati, samo sam zbunjen ovom situacijom, činilo se kao da se pravda sam sebi dok govori.
Ne, nisi je zaboravio jer ona je taj “nered” koji ti sada ne da mira. To su one žene koje ne shvatiš ozbiljno i pristupiš olako, ali te “nered ” koji ostave iza sebe podsjeti što si izgubio. E, da, takve žene ne pokušavaj mijenjati, previše su svoje da bi to dopustile, i jako vrijedne onome tko zna koliko vrijedi kad u životu ima tog “nereda “!
Daniela Škegro/hercegovka.net
