Svi koji me poznaju znaju da za mene slavljenje Nove godine ništa ne predstavlja već dugo.
Dok sam bila zdrava bilo je slavljenja. Pamtim otprije nekoliko godina kada sam upravo na dočeku upoznala Dubrovčanku Marijanu s kojom sam dotad bila samo Facebook prijateljica, pozvala je mene i supruga k sebi na doček a nikad se dotad nismo vidjele. Mislim da se na Stradunu nitko nije više grlio od nas dvije presretne jer se vidimo, uistinu znamo zapravo , sijale smo više od pozornice na kojim daskama Bralić pjevao Zoru bilu.
U počecima mog braka slavili smo familijarno i bile su to lijepi dočeci. Muževe sestre, njihovi muževi, djeca, cirkuzali smo naveliko. Pa i baba muževa, svekar i svekrva. Plesali smo, pjevali i ludirali se, a muški dio ekipe je palio rakete, petarde, koji put je i puška svoje odradila.
Uvjerena sam da su nam mnogi zavidjeli tada.
Ako ni na čemu drugom a ono na slobodi, slozi i mahnitanju.
Potom su se u naš dom useljavale neprimjetno bolesti i tragedije, nikome više nije bilo do slave ikakve.
Svatko se uvlačio u svoj mir, u svoju slavu i grljenje su zamijenile poruke preko mobitela.
Prije moje bolesti slavila sam Novu godinu u mirnoći svog doma kojeg smo svježe uredili. Novi dom, novi počeci , reklo bi se.
S djecom. Pravio nam je društvo vatromet negdje u daljini i gdje koja petarda. Legla sam sa svojim anđelima ljubeći ih i blagoslivljajući ih.
Kao da sam predosjećala nevolju koja me tek imala zadesiti par dana iza. Do dugo u noć sam se molila Bogu i
sabirala svoje greške, rijetke uspjehe i pokoji pehar.
Naučila sam mnogo toga tu noć i kao iks godina prije davala sebi obećanja što ću i kako u Novoj a što ću ostaviti u Staroj.
Prošle godine u intimi svog doma slavili smo s muževom sestrom i njenim Leom. Tiho, bez galame, uz muziku i lijepu trpezu. Bez pompe ikakve, skromno ali lijepo.
Mislim da će i ovaj ispraćaj biti isti ili sličan.
Plašim se odlaska bilo gdje, smeta mi jaka buka, fluorescentna svjetla jer epileptičari znaju zašto. Možda nekad uspijem taj strah prevladati.
U ovoj godini 2019. bilo je svega. Gubitaka, izdaje, loših poteza.
No bilo je i iznimno lijepih stvari.
Opraštanja, mirenja s lošim stvarima, općenito svega lijepog na čijem kormilu stoji moj Isus koji me svaki dan iznova bodri i hrabri.
Postala sam Hercegovka godine!!
Na moje osobno zadovoljstvo a i ponos svih onih koji me vole i prihvaćaju.
Moji koraci s Bogom su postali još odlučniji tako da sam na duhovnom polju još više napredovala!!
Radiološko liječenje arteriovenske malformacije u Zagrebu uspjelo!!!
A i punu godinu i više nisam imala napadaje epilepsije!!!
Zar to nije čudesno?!
U 2020 god. planiram izdati i knjigu na kojoj radim. I naravno ako bude volja Božja kojoj se uvijek ponizno pokoravam.
Sretna sam. Istinski sretna.
Želim vam svima sretnu Novu godinu. Naučite se (o)praštati, malo više voljeti Boga jer kada iskreno ljubiš Boga tada ćeš voljeti i ljude ma kakvi bili jer, na kraju krajeva svi smo mi grešni sa svojim vrlinama i manama, zar ne?
Obazrivi budite prema svojim bližnjima, susjedima. Malo više budite skloni osluškivati potrebe drugih ali nemojte pritom zaboraviti ni sebe.
Čuvajte svoje zdravlje dragi moji jer kada ga jednom izgubiš, kasno je.
I neka vam uvijek bude na kormilu Bog.
Kada on vozi more je mirno.
I ništa vam se neće loše dogoditi.
Ne pitajte kako znam.
Mariana Jurković
