U vremenu kada su međuljudski odnosi često obilježeni distancom, jedna ulica u Posušju dokazuje da zajedništvo ne poznaje rok trajanja.
Ulica Marije Jurić Zagorke – ili kako je mještani i dalje s ponosom zovu, “Ulica” – proteklog vikenda ponovno je bila mjesto okupljanja oko 150 sadašnjih i bivših stanovnika. Druženje nije bilo samo nostalgičan povratak u prošlost, već i snažan dokaz da duh zajednice još uvijek živi među ovim “Uličarima i Uličarkama”, piše portal Borak.tv.
“Iako živimo u centru Posušja, kod nas nema otuđenosti. Nema ni ograđivanja ni zle krvi – svi su tu jedni za druge, kao i nekad”, kaže Taća, stanovnica Ulice.
Povijest ove ulice počinje 1962. godine kada je sagrađena prva kuća, današnja kuća obitelji Lončar. Ubrzo su slijedile kuće Čutura i Ramljak, a ulica je formalno upisana u katastar 1965. godine kao – jednostavno – Ulica. Lokacija je tada bila poznata kao Bakulini omari.
Zoran, jedan od mještana, s ponosom ističe kako nikada nije bilo podjela:
“Ne znam za slučaj da su se dvije osobe iz ulice ikada posvađale. Tako je bilo tada, i tako je i danas.”
Ulica je kroz godine nosila različita imena – od Ulice Stjepana Čuture, preko Ljudevita Gaja, do današnjeg imena po književnici Mariji Jurić Zagorki. No, duh imena “Ulica” ostao je živ i danas, a mnogi bi ga rado vidjeli i službeno vraćenog.
Vodovod, struja, asfalt – sve je u ovu ulicu dolazilo korak po korak, zajedno s rastom zajednice. Električna mreža pratila je gradnju kuća, dok je asfalt stigao tek 1984. godine – gotovo dva desetljeća nakon upisa u katastar.
No ono što je ovu ulicu uvijek krasilo nije bila infrastruktura, već – ljudi.
“Kod nas nema ‘virenja’ kroz prozor. Ima samo pomaganja i druženja”, govore nam mještani.
Druženje ovog vikenda bilo je znak da vrijeme može prolaziti, imena se mogu mijenjati, ali prava zajednica – ostaje.
