Oni koji su Ravno, ignorirajući ratno stradanje, pokušali izbrisati iz povijesti, nisu, usprkos svim nastojanjima, uspjeli. Kao u inat, ovaj je hercegovački kraj potpuno obnovljen i živi jedan novi život. Iz mjesta gdje je počeo rat u BiH danas dolaze samo dobre, gdjekad i ekskluzivne vijesti, piše Nedjelja.ba.
Malo je izjava bosanskohercegovačkih dužnosnika ostalo upamćeno poput one Alije Izetbegovića iz rane jeseni 1991. Dok je Hrvatska uvelike gorjela, srpski agresori sredinom rujna okupirali jug BiH kaneći presjeći komunikaciju Popovo polje – Zavala – Slano, „prvi predsjednik“ se, mrtav-hladan, putem TV Sarajeva obratio pučanstvu:
„Stavit ću im svima na znanje da Bosna i Hercegovina ne želi biti sudionik u ovom bezumnom činu. Na temelju navedenog i onih zaključaka koje znate, odluka Predsjedništva o mobilizaciji vaše je pravo i dužnost, građana BiH, da se ne odazovete na mobilizaciju, ni na poziv da sudjelujete u građanskom ratu. Niste dužni, zapamtite, ništa vas ne obvezuje na to, da dižete ruke jedni na druge, da pucate jedni na druge… Zapamtite, ovo nije naš rat. Neka ga vode oni koji ga žele voditi. Mi ne želimo taj rat. Pomozite nam, dakle, zajedno s nama učiniti sve da sačuvamo mirnu Bosnu.“
Bosna, a osobito Hercegovina već odavno nije bila mirna. Dok je rečeni sarajevski golub mira (u nevrijeme) oponašao Gandhija, skupina Hrvata je 18. rujna u Vinjanima nadomak Posušja napala vojni transporter, ubijen je stariji vodnik JNA-a Vojko Čeh, a ranjen jedan vojnik JNA-a. Na hrvatskoj je strani poginuo Ludvig Pavlović, jedini preživjeli iz skupine hrvatskih gerilaca ubačenih u Jugoslaviju 1972., znanih kao Bugojanska skupina. Dva dana kasnije u Hercegovinu su ušli dijelovi Užičkog i Titogradskog korpusa. JNA je u to vrijeme širila propagandu da Ravno, čija je okupacija počela sredinom rujna, uopće nije u BiH.
Zato treba uporno ponavljati kako je glasovitu izjavu: „Ovo nije naš rat!“, dao 6. listopada ’91., a Užički i Titogradski korpus, potpomognuti rezervistima iz Crne Gore, već su zauzeli dominantne visove na južnoj i istočnoj strani Mostara – Humu, Gubavici i Fortici.
Jasno, uz demonstrirano Izetbegovićevo političko (i vojno) sljepilo, iskazano kad mu je rat već bio u vlastitoj avliji, nužno je još jedanput naglasiti njegov stav da se u Hrvatskoj vodi(o) građanski rat, kao ilustraciju njegova razumijevanja aktualne situacije. Slijedom čega treba prizvati knjigu Warrena Zimmermana u kojoj taj američki veleposlanik svjedoči kako mu je Izetbegović krajem listopada rekao da Zapad ne smije priznati Hrvatsku.
A o rujanskim danima ’91. zorno svjedoči kaznena prijava što ju je potkraj srpnja ’93. Okružno javno tužiteljstvo Mostar podnijelo protiv 212 osoba, među kojima je bio trebinjski načelnik Božidar Vučurović upamćen po izjavi: „Izgradit ćemo još stariji Dubrovnik.“ U prijavi se kaže: „Sredinom rujna, točnije 18. rujna ’91., neprijateljske postrojbe opkoljavaju područje općine Ravno. Odmah po dolasku rezervisti su otpočeli ukopavanje ratne tehnike, odnosno teškog naoružanja čije su cijevi bile okrenute prema Ravnu i drugim mjestima naseljenim hrvatskim pučanstvom.“
