ŽKK Zrinjski 2010 organizirao je još jedan međunarodni turnir u Mostaru na kome se okupilo čak 14 ekipa iz četiri države koji se igrao u tri dvorane. To je nešto veliko ne samo za grad koji nema pravu sportsku dvoranu nego za cijelu državu. Uspjelo je to ŽKK Zrinjski 2010 klubu koji se od osnutka trudi pozicionirati Mostar na košarkašku kartu regije. Ovaj puta su se na seniorski turnir odazvale tri ekipe iz Hrvatske koje su za naše prigode vrhunski sportski kolektivi. To su ekipe koje sebi mogu priuštiti sve, pa čak i veliki broj igračica iz inozemstva koje sigurno nisu došle u Hrvatsku igrati za klikere. Svaka čast i kapa do poda Nikolini i ŽKK Zrinjski 2010 što su uspjele ugostiti ekipe koje predstavljaju nešto u ženskoj košarci u okruženju.
Pisali smo već da su se u finalu turnira sastali Zadar i Trešnjevka, te da svaka od ovih ekipa u svojim redovima ima po jednu bivšu košarkašicu ŽKK Zrinjski 2010. Sara Herceg već je sada drugu sezonu u Zadru i važan je kotačić ekipe iz Zadra. Katarina Mihalj je tek došla u Trešnjevku i u finalnoj utakmici bila je jedna od najboljih na parketu.
ŽKK Zrinjski je na parketu zavrijedio igrati Premijer ligu BiH, ali opet su klubu okrenuli leđa. Za igrati Premijer ligu potrebna su sredstva, ali papagajski je više ponavljati da je malo onih koji su spremni pomoći. Ženski sport ne iziskuje neka velika izdvajanja i s malo više razumijevanja i sreće nikada iz kluba ne bi odlazila cure poput Sare, Katarine i Katje (otišla u Ameriku). Da su one ostale Plemkinje bi ove sezone sigurno igrale važnu rolu u najvećem rangu ženske košarke, pa ni naslov prvaka ne bi bio nemoguća misija. Nikolina je već s njima osvajala državne naslove u mlađim kategorijama, i sada su nažalost otišle jer im grad nije osigurao niti najosnovnije uvjete za treniranje i igranje košarke. Ruku na srce nije bilo ni ljudski ni sportski zaustavljati djevojke koje su ovdje prekucale igricu. O uvjetima nećemo puno samo sigurno nikome nije ugodno igrati u dvorani bez klimatizacije gdje vas grizu komarci i gdje (za sada) još ne radi semafor. Ljudi koji brinu o dvorani čine sve da poboljšaju uvjete, ali ni oni ne mogu sve sami.
Bilo kako bilo da je sreće bilo sada bi Plemkinje čekale početak prvenstva u ful sastavu spremne popeti Zrinjski i Mostar u sami vrh ženske košarke. Stvarnost je drugačija, ali Plemkinje se neće predati i nastavit će dalje. Uz par iskusnih cura stasat će ove mlađe i krenut će putevima Katarine i Katje. Ono što nitko ne može uzeti Plemkinjama je red, rad, volja i ponos kada obuku sveti dres svoga Zrinjskoga.
Za kraj još jednom, po tko zna koji puta moram spomenuti Nikolinu Pandža. Da nije nje u gradu na Neretvi ne bi postojala ženska košarka. Ona se rodila da održi ovaj sport na životu u gradu koji se voli pohvaliti sportskim uspjesima, pa se jednoga dana valjda rodi i netko tko će to podržati.
