Ponekad se zainteresiram za određene informacije, uglavnom više radi sebe, a špekulacije sam uvijek prepuštao drugima.
Ja se držim onoga što znam. Znam da Zrinjski sutra opet igra najvažniju utakmicu sezone, a onda će šest dana nakon toga opet igrat istu takvu. I tim ritmom do svibnja.
U međuvremenu, neki dan, nakon što smo se napunili pozitivom u “Borisa”, podsjetio sam se dobre ideje s efektom leptira. I palamudio sam ja tu dosta o toj ideji po kojoj mahanje krila leptira u Brazilu može uzrokovati tornado u Texasu, pa ću citirati samo nekoliko rečenica, za one koji su zaboravili gdje smo bili prije dvadeset i više godina.
“… Zrinjski ne stoji dobro, iz jednostavnog razloga što sustav ne postoji na iole ozbiljnijoj razini, a poraz je jedina konstanta na koju se odavno naviklo čim pređemo Salakovac. Kad nemaš zacrtani smjer, kad nemaš strategiju i kurs, onda smo brod bez kormirala i idemo u smjeru u kojem ga guraju vanjski utjecaji.”
Bilo je to vrijeme kad je klub glavinjao (kaže mi “kruško” nađite šezdeset tisuća maraka mjesečno pa vodite klub) mi navijači pod “gasom”, mediji orgijaju nad nama.
Da je dobro – nije, jer vrijeme je bilo da Zrinjski postane subjekt, a ne objekt. Sjećam se da je netko duhovito dobacio – ajmo dovest Sarrija iz Juventusa. Kad sanjaš, sanjaj na veliko. I koliko god to bila šala, vrijeme je bilo da dođu ljudi koji će početi razmišljati baš na taj način – na veliko, i krenuti na način koji izgleda nemoguć. Izgledalo je sve to kao utopija i neka daleka i nedohvatna budućnost.
Ja sam tada u zadimljenom klubu i s previše promila samouvjereno izgovorio (jer nikad nije dobra ideja proizašla iz previše čaja) – igrat ćemo mi protiv Liverpoola (Birmingham je blizu) ili protiv Bayerna (Mainz je blizu). Megalomanski apetiti, predatorske ambicije.
Puno toga je u prošlosti izgledalo nemoguće, pa se ostvarilo.
Danas imamo priliku čitati strane medije, novinare, sportaše, komentatore na koji način percepciju naš hrvatski sportski uspjeh, čudeći/diveći se “malom” klubu iz Mostara. Ne znam koliko hladnokrvan ili tvrd moraš biti da te ne dirne kad neko od najuglednijih svjetskih pera pišu hvalospjeve o klubu kojem pripadaš. Naš klub možda jeste mali, ali ponosan. On ne pjeva i ne pleše, on se bori, on trči i pobjeđuje.
Ali hijene su se svuda oko nas okupljale, smijale se i gledale na nas kao na lak zalogaj. Idu toliko daleko da nas čak percipiraju samo kroz ratne slike i onda retuširaju hrvatski identitet. Njihova arogancija je nepojmljiva. Bez ikakvog znanja, uspjeha, iskustva, izobrazbe, imena, težine te hijene od ljudi se usuđuju docirati, osporavati, secirati, tužakati, tumačiti prošlost i sadašnjost našeg kluba.
Nažalost i to je svijet u kojem živimo. Ma bola, možeš pucati, pregaziti, hapsiti, baciti u provaliju, ali on će svejedno opet iznova stvoriti se u tvom dnevnom boravku i zajedno sa Ultrasima pokazati ti srednji prst!
Ipak je ono mahanje krila leptira iz centra II napravilo tornado po ovoj zemlji i sada se širi po Europi!
Jadranko Brijun
