Danas (22. listopada 2025.), na groblju Krvnica u Radišićima, ispraćena je na vječni počinak gospođa Nada Tomić. Njezin odlazak (20. listopada 2025.) u zagrljaj Gospodu, u kojeg je čvrsto vjerovala, podsjetio me ne samo kako je ona kao djevojčica preživjela patnje Križnog puta, nego i na činjenicu da je ove godine 80. obljetnica Bleiburške tragedije, koja se (pre)često prešućuje da bi ovi strašni i najkrvaviji događaji u povijesti hrvatskog naroda pali u zaborav. Rijetki su koji mogu još svjedočiti o tadašnjim komunističkim zlodjelima. Nedavni Nadin odlazak u vječnost svjedoči da nas ostavljaju i oni najmlađi iz kolona smrti. Ali nikoga od njih, bili oni mrtvi ili još živi, Bleiburg, križne puteve i kolone smrti, ne smijemo zaboraviti. Ako prešućujemo i niječemo svoju povijest, svoje mučenike i svoje pokojne, niječemo sami sebe i gradimo budućnost bez čvrstih temelja.
Nada je rođena 11. svibnja 1939. na Humcu od oca Ivana (Ike) Galića, korjenom iz Gorice, i majke Matije Granić iz Vašarovića. Iko je tada bio nadglednik u duhanskoj stanici u Ljubuškom. Uz to, bio je fotograf i glazben čovjek. Odmah po dolasku partizana u Ljubuški, među brojnim zatvorenicima bili su Iko i brat mu Ante. Sve su to bili „neprijatelji naroda”! Ante je streljan na stratištu „Bare“ u Ljubuškom, Iko je iz zatvora uspio pobjeći, a na udaru se našla cijela Galića obitelj, koja se od straha razbježala.
Stričevi i tetke su se pridružili ostalom narodu na povlačenju i prošli patnje Križnog puta. Nadin stric Stanko je na Križnom putu ubijen, a stričevi Mirko i Ljubo, i dvije tetke, su se poslije Križnog puta nastanili u Borovu. Osjećali su da im je tamo bilo sigurnije živjeti nego u Hercegovini.
Svjedočila je Nada: „Ostali smo u kući: baka, majka, i nas četvero djece. Dođoše „osloboditelji“, narediše da pokupimo neke stvari i istjeraše nas iz kuće. Otišli smo kod prve susjede i domalo smo iz tuđeg dvorišta gledali kako naša kuća gori. Ostadosmo sami, bez kuće i ikoga da se za nas brine i zaštiti. Nije bilo druge nego bježati”.
Odlazak u nepoznato
Matija s četvero nejake djece i svekrva krenuli su na put u nepoznato. Išli su preko Čitluka i Mostara prema sjeveru. Nada se nije sjećala kojim su putem dalje išli, ali je bila svjesna da su bježali od onih koji su ubijali. Pričala je kako su prelazili preko neke rijeke, mora da je to bila Neretva, na kojoj je most bio srušen. Matija je morala djecu prenositi na drugu stranu preko improviziranog mosta. Baka je prva prešla, a majka je prenosila jedno po jedno dijete. One prenesene baka je čuvala dok je majka išla po ostale.
Prisjećala se Nada potresnog trenutka kad je njezina majka, od iznemoglosti, straha, i očaja, kraj puta ostavila jednogodišnjeg sina Krešu, u nadi da će ga neka dobra duša koja bude dolazila iza njih naići i uzeti. Cijelo vrijeme ga je na rukama nosila. Osjećala je da ne može dalje; ostala je bez snage i nade, i u očajničkoj panici kraj puta je ostavila svoje najmlađe dijete. Ali nakon kraćeg odmaka, potrčala je nazad, zagrlila svoje dijete i plakala. Kako bi majka ostavila svoje dijete?! Srećom, našla je kraj puta metalnu posudu, u nju stavila Krešu, zavezala konopić i putem „vozila” sinčića.
Obitelj je doživjela veliko izenenađenje kod se kod Zidanog Mosta pred njima na motoru pojavio Iko. Svi su lili suze radosnice. Ali odmah potom su se rastali i svi gorko plakali. Da bi spasio glavu, Iko je, moleći Matiju nek dobro čuva djecu, otišao dalje. Završio je u Argentini i tamo umro 1995. godine.
Prisjećala se Nada i strašnog prizora u Sloveniji: majka je s jednog mosta bacila dijete u rijeku. Vikala je da će ga radije ona baciti u rijeku nego da ga oni ubiju. Matija je svojoj djeci više puta pokrivala oči da ne bi gledali pobijene ljude kraj puta i na nekoj livadi. Znala je Nada reći, moja sjećanja su neke nepovezane slike koje mi se pojavljuju; one mi se kao film vrte u glavi.
Povratak doma
Do kuda u Sloveniji su došli, nije Nada bila sigurna. U jednom trenutku došla je naredba da krenu nazad. Uputili su ih kroz Slavoniju i stigli su u Retkovce. Imali su sreću da su se djeca vozila u nekakvim zaprežnim kolima. Na jednom mjestu su čuli da netko zove Matiju. Bio je to njezin brat Pero Granić. K njemu je potrčala, ali partizani joj nisu dali blizu. Rekli su joj: „Da ti nije djece sad bi ti bio kraj!“ To je bio posljednji put kad je vidjela brata. Nikad se nije kući vratio. Ubijen je na Križnom putu.
Nakon kraćeg boravka u Slavoniji, Matija, djeca, i baka vratili su se na Humac. Ali kuće nije bilo, izgorjela je prije nego su u zbijeg pošli. Primila ih je prva susjeda, a i ona je ostala bez muža. Nakon izvjesnog vremena prešli su kod druge susjede, također ratne udovice. Sirotinja pomagala sirotinji. Ipak, s vremenom, uz pomoć rodbine, susjeda i dobrih ljudi, popravili su kuću, uselili se u nju, moleći Boga, radili i preživljavali. Baka Jela je umrla 1963., a Matija 1988. godine
Nada je završila stručnu i trgovačku školu u Ljubuškom. Udala se za Stanka Tomića 1959. Imali su troje djece; jedno je umrlo, a od sina i kćerke rodilo im se devetero unučadi. Stanko je umro 2020. godine.
I gospođa Nada se ovih dana pridružila ne samo svojim najmilijima, nego i tisućama onih koji su, kao i ona, još u prvim godinama života, morali bježati od svojih domova jer su, kao Hrvati, bili proglašeni „neprijateljima” naroda. Neka milostivi Gospodin udjeli vječni pokoj njoj i svima koji prođoše krvavim stazama Križnog puta i postadoše žrtve mržnje i terora.
Svima u Nadinoj obitelji iskrena prijateljska sućut!
Ante Čuvalo
