Lucija Patrun sa Kuresa napisala je pjesmu o ratniku…u spomen na 160 poginuli za slobodu a Kupresu.
Danas 3.studenog godišnjica je oslobađanja i povratka na kuprešku visoravan.
Hrvatski ratniče,
je li ti hladno pod zemljom?
Grli li te ona i
spavaš li mirno?
Čuješ li nas još
kad zapali vjetar svijeću na tvom grobu,
kad ti kosti zadrhte pod korakom naroda
za kojeg si dao sve,
kad ti ime izgovorim kroz suze –
Čuješ li nas ratniče?
Rekli su mi da si bio mlad.
Da si znao voljeti.
Da si sanjao povratak,
ali te jutro zateklo nespremnog.
Da si šutio gledajući smrt,
oči u oči.
Danas tvoja žena nosi tvoj prsten, izgreban.
Tvoje je dijete odraslo na zemlji
koju ti nisi dočekao.
Zemlji slobodnoj – ali nezahvalnoj.
Znaš li, ratniče,
da danas o ratu najviše govore oni
koji su pred neprijateljima pobjegli?
Oni koji su tada šutjeli pred sjenom domovine,
sada najglasnije viču.
Znaš li da tvoji suborci
noću i dalje čuju pucnjave?
Sanjaju umorna lica onih
koje nisu uspjeli spasiti.
Bude se u znoju,
sa zarobljenim krikom u prsima.
Dok oni koji nam danas sude
spavaju mirno,
pod zastavom koju si ti, ratniče, obranio.
Znaš li da tvoji suborci
žive zaboravljeni, obespravljeni,
bez korice kruha,
dok lažni junaci
sjede za stolom
i broje dobivene medalje.
Hrvatski ratniče,
je li ti itko rekao da si zaboravljen?
Da si postao samo još jedno ime u arhivi,
samo sjena onoga što si bio,
a bio si čovjek
koji je sve dao za domovinu.
Hrvatski ratniče,
nisi poginuo uzalud.
Ali mi smo zaboravili živjeti dostojno tvoje smrti.
Zaboravili smo koliko je glasna tišina rovova,
kako izgleda zora nakon granate
i mrkli mrak na noćnoj straži.
Zato ti sada šapćem.
Tiho, kao molitvu –
Hvala ti.
Za hrabrost.
Za prolivenu krv.
Za sve što si bio.
Hrvatski ratniče,
podignut ću pogled k nebu.
I upitati te –
Čuješ li nas još?
Jer meni svaki kamen na ovoj zemlji
govori tvoje ime.
I čujem kako mi šapućeš tiho –
Molim te, ne zaboravi me.
Lucija Patrun, 2.11.2025.
POČIVALI U MIRU BOŽIJEM.
