I tek kad ode…shvatiš sve

Dogodilo mi se da susretnem takve obitelji u kojima živi baka — tiha, krhka, kao dašak vjetra. Leži mirno u svom krevetu, ne buči, ne pita puno, ne traži pažnju.
Unuci i praunuci je vole. Prolaze kraj nje, poljube je u čelo. Ona jede tek toliko da preživi – kao ptičica.
Uzme knjigu. Psalme. Krunicu. I tiho, gotovo nečujno, mrmlja. Nekome tko zna slušati – moli.
A oko nje – život.
Djeca trče u školu, netko kasni na posao, netko ide po dijete u vrtić. Ovi razvijaju firmu, oni se vraćaju s ljetovanja. Smijeh, zvukovi, planovi, ambicije.
A ona? Samo leži. S knjigom u ruci. Ne traži ništa.
I čini se kao da nije važna. Ne pomaže u poslu, ne sudjeluje u odlukama. Kao da jednostavno… postoji.
I onda jednog dana – ode.
Tiho. Kao što je i živjela. Bez drame. Bez zahtjeva.
Sprovod. Suze. Cvijeće. Molitve.
I onda… tišina.
I baš tada – kao da nešto pukne.
Netko prvi kaže: „Ne ide nam. Firma propada.”
Drugi: „Djeca su stalno bolesna.”
Treći: „Stalno se svađamo, više ne možemo razgovarati.”
I shvate:
„Kao da nas je baka sve držala na svojim ramenima.”
Ta krhka starica u krevetu, s knjigom koju je nitko nije pitao što čita…
Ona je bila stup. Tiha snaga. Skrivena molitva.
A mi?
Mi smo mislili da sve sami možemo.
„Firma je moj uspjeh, jer sam pametan.”
„Uspješan sam jer radim najviše.”
„Svi me cijene jer sam talentiran.”
Nismo znali…
Nismo znali da se sve to možda držalo na molitvama jedne starice.
Jedne tihe, obične starice koja nije tražila ništa – samo je Bogu šaptala na uho sve naše brige.
Mislili smo da je nevidljiva. Da je pasivna. Da ništa ne doprinosi.
A ona?
Ona je bila čitava mreža sigurnosti.
Naš tihi borac.
I tek kad ode – shvatiš.
Da ono najvažnije nije ono najglasnije.
Da se najdublja ljubav ne dokazuje riječima, nego tišinom.
I da te možda cijeli život netko nosio – na klecavim koljenima, s krunicom u ruci.
Bez da si to znao.
Bez da si rekao „hvala”.
I to je… sve.